Foto: 
autor nepoznat

Dorćolka (iz taksija)

Uvek je se setim, kada prođem tom dorćolskom ulicom. I uvek usporim pored njene zgrade, u nadi da će baš tada izaći iz ulaza broj taj i taj. Nekad se pred tim ulazom nakratko i zaustavim. Poneko uđe, poneko izađe. Ali, nikad ona.

Ona je bila devojka sa Dorćola, ja momak iz prigradskog naselja. Volela je Dorse, a ja Kleš. Nervirao me miris Pačulija koji je redovno koristila, ona nije podnosila to što se osećam na cigarete. Za rodjendan mi je kupila ploču Marijane Fejtful, na kojoj je napisala 'Mi, deca cveća', a ja njoj za njen, da joj se osvetim, 'Ramonse'. Bezuspešno je pokušavala da me odvuče na 'Akademiju', a ja nju (sa promenljivim uspehom) na Kalemegdan.

Kada je došla zima, bez dinara u džepu smo se muvali po Knezu i dole, po Dorćolu. Hodala je stisnuta uz mene, sa rukom u džepu moje jakne. Ponekad bismo se od košave sklonili u neki ulaz i sedeli na stepeništu dok neko ne upali svetlo u hodniku. Bio sam željan njenih poljubaca i krao sam ih kako sam umeo.

I kako nas skoro ništa nije spajalo, zima je samo ubrzala kraj. Osim jedne suze, koja je krenula, pa stala, završilo se tiho, bez buke i drame koja inače prati takve događaje u tim osetljivim godinama. A mladost u svojoj brzini lako obriše te stvari iz sećanja. Doduše, često samo privremeno.

 

Desetar je podelio pisma, dok smo postrojeni stajali čekajući u redu za ručak. Gledam pismo adresirano na moje ime. Neki nov, meni nepoznat rukopis.

(... nazvala sam te kući i saznala da si u vojsci...

... tvoja mama mi je dala adresu...

...htela sam da ti kažem, upisala sam faks, ekonomiju, znam da sam te sad obradovala...

... jesi li pročitao "Ostrvo", obećao si mi to još onda, kad smo na Dorćolu sreli Mešu, sećaš se...

... šaljem ti ovih smešnih trista dinara, džeparac mi je prava mizerija, sorry, pa barem kupi jedne Toblerone, sećam se da si ih voleo...

... pozdrav, B.)

I tu, na pisti kasarne '13 juli' u Nikšiću, sustiže me ona suza, zadržana pre pet godina.

-Kaj je, Turčinović? - desetar mi spusti ruku na rame. - Da ti nije tko umrel?

-Nije... Sve je u redu, druže desetaru...

 

Lažu ljudi kad kažu da nisu na prodaju. Zavisi šta im se ponudi... A, još više zavisi od trenutka. Eto, mene su jedne 'toblerone' kupile za ceo život.

Nikad joj ovo nisam ispričao. Nisam je video skoro trideset godina. A baš bih voleo da je sretnem, pa da joj kažem. Znam da bi joj bilo drago.

Komentari

Komentari