Foto: 
autor nepoznat

Dubina tame

Sedeo je na svom uobičajenom mestu zamračenog separea u jednom od dva lokala u koji je često zalazio posle uspešnog radnog dana. On je, naime, bio pisac, ali ne ma koji, već izuzetno nadaren, a samim tim i drugačiji od bilo kog poznatog ili anonimnog pisca sa ovih prostora. Doduše, on je to priznanje dobio od jednog kritičara, koji mu je, uzgred, bio i blizak prijatelj još sa studija, a koji se nikad nije upuštao u suviše duboke analize drugih ličnosti. I naravno od žena, uspaljene njegovom prividnom nedokučivošću i inteligencijom, laskajući mu, želeći da ih baš on dodirne i da, ako ništa drugo, razmene sa njim nekoliko reči, jer pisac je bio donekle lep i visok, sa dozom umerene arogancije, što mu je davalo naročitu privlačnost. 

U toku dana, mrzeći svetlost i večito zabijenog nosa u knjige i papire, inspirisan kišom, sumaglicom, mećavom, zimom, nekim gradskim sivilom, on je obavljao svoj posao advokatskog pomoćnika predano, jer je to bio osnovni posao za preživljavanje, a pisac je bio noću i vikendom. I zaista. niko nije primetio zluradost na njegovom licu, njegovu sujetu i oholost, ali ni ma koju drugu rđavu osobinu ili pak osobine čovečnosti I dobrote. Njegovo lice je delovalo poput maske, a pokreti uvežbani i robotski, što bi samo iskusnom promatačkom oku bilo zanimljivo. No, život kakav jeste u današnjem svetu, gde su svi okrenuti isključivo sebi i vlastitom uspehu, niko nije ni primetio koliko je on odudarao od većine istovetnih likova.

Dok je tako razmišljao o svojoj veličini, pijući svoj drugi viski, i u dimu cigareta koje su mu davale onu naročitu notu misterije, pade mu na um jedna žena koju je pre izvesnog vremena, sasvim slučajno, upoznao na nekoj izložbi. Pričali su o slikama i o slikaru, on se kasnije sećao, kako je ta njegova mračna i nedokučiva strana bledela pred likom i očima te žene. Ništa o njoj nije znao, ali dešavalo se nešto čudno, kao da je ona probijala taj oklop i nametala mu se, na neki suptilan način, da on oseća njeno prisustvo sada i kada nije tu, i da taj njen parfem, diskretan, a opet nekako jak, izaziva u njemu neka osećanja za koja je mislio da su odavno zamrla.

Napolju je pljuštala kiša, što mu je godilo, pa joj je predložio da sednu u jedan mali, zabačeni kafe-bar u koji malo ko zalazi,  koji deluje raskošno u toj svojoj minijaturnoj romantici, kako je on nazivao prostor čije zidove su krasili crteži i slike nedefinisanih oblika i boja. Ona je pored njega išla, odlučno gazeći u visokim salonkama, mrzeći i kišu i hladan, opor vazduh, i kad su seli, ona uzdahnu srećna, jer u lokalu beše toplo i ušuškano.

Naručili su vino, raspričali se, što se njemu retko dešavalo i bilo mu je prijatno neko vreme, sve dok ona nije počela da blati jednog pisca, koji je, po njoj, bio toliko nadmen i ohol, a koga su kritičari idealizovali, nazivali novom nadom našeg književnog neba, sve dok...dok nije shvatio da ona to priča o njemu, ne znajući da je to zapravo on, ili je moguće znala. Ona je, navodno, slučajno pomenula naziv njegovog romana koji govori  o ništavnosti čoveka, protestovala je zdušno braneći ceo ljudski rod, da se taj pisac grdno prevario, i da je on, u stvari, taj ništavan, grozan i naopak čovek. Toliko se unela u svoju priču, da nije primetila natušten i zblanut izraz njegovog lica. Šta ona to priča? Da li ona ima pojma ko je on? I u njemu je rasla mržnja kao mrlja na košulji, koja od jedne tačkice postaje sve veća i veća. Približio joj se i sasvim tiho rekao:

- A šta ste vi uradili značajno u svom životu, osim što jako vešto pljujete čoveka koga ne poznajete?

- Zato što ja osećam svu jalovost njegovog dela u prikazu čoveka gorim nego što zapravo jeste… i da, ja sam novinar, obilazim izložbe, pišem o umetnicima, radim intervjue! - rekla je ponosno i zabacila svoju bakarno-crvenu kosu preko leđa.

- A zašto ne intervjuišete onda i tog osrednjeg pisca, koga ste toliko nagrdili? - bio je samouveren i jak, prosto je video kako je postala mala i zbunjena, kako mu se izvinjava i izlazi napolje, pokunjeno, dok gleda u pod i kako saznaje iz novina da se riđokosa novinarka ubila. Osmeh mu pređe licem na tu svoju maštariju, koju će zapisati čim dođe kući.

- A šta vi mislite šta ja upravo radim? - reče mu,- Veoma dobro znam da ste vi taj pisac i ovo će biti sjajan intervju. "Razobličenje jednog od mnogih", zvaće se. - reče i dok je on crveneo, smišljajući šta bi da kaže, a da to ne bude uvreda, već da je biranim rečima rani, ona je već otišla.

 

I dalje je sedeo u separeu, daleko od pogleda drugih ljudi, pijući svoj viski. Čekao je da mu se "desi" priča, i onda bi otišao svojoj kući, upalio lampu u svojoj radnoj sobi i pisao do jutra.  Pisaće o toj ženi, o želji da se bude najbolji, jer on je to i bio, samo da potraju ove kiše i hladnoća što je osećao u kostima.

Nije se osećao usamljenim, to je stanje karakteristično za one malodušne i slabe osobe. Voleo je mračnu stranu života, onu što ne ostavlja nadu da će biti bolje i teskoba male sobice koja je mirisala na vlagu i buđ, začudo, u njemu je budila volju za životom. Smatrao je da onaj ko ne vidi mračnu stranu svega, ne može biti umetnik, suviše boja i svetlosti remeti tamu iz koje izvire život... Dete odrasta u utrobi svoje majke u totalnom mraku i taj mrak ga ispunjava srećom, kad se rodi i pred njegovim očima bljesne svetlost, ono plače, jer je napustilo spokojstvo i mir. Istom analogijom, smrt je tunel, kako je on to video, i nadao se da je mala novinarka prošla taj tunel, jer je, eto, prošlo skoro šest meseci od njene smrti.

- Zadovoljstvo je moje, gospođice - rekao je udarivši je jako kolima, u jednoj od onih kišovitih noći, vrebajući je prilično dugo, dok se nije poklopilo vreme i mesto njihovog susreta. I sad, u tom separeu, podiže čašu da nazdravi njenom duhu, za koji je osetio da sedi pored njega. Nisu ga pronašli, jer je on to savršeno isplanirao i uradio, baš kao i kod pisanja, pripreme su bile sveobuhvatne, ne prepuštajući ni jedan deo slučajnosti.

- Kaži, lepotice, zar nisam najbolji? – upita je kroz dimnu zavesu i kao da vidi njen naklon glave kao kod indijskih žena, dok se klanjaju svome božanstvu.  – Najbolji uvek opstaju, čak i kad se zavesa spusti! – rekao je izašavši u noć.

Komentari

Komentari