Foto: 
autor nepoznat

Dunavski vetovi (prvi deo)

Bio je to period posle Drugog svetskog rata, kada se u mnogim mestima počelo sa obnovom i izgradnjom onoga što je rat uništio. Mnogi, koji su zbog ratnih dešavanja otišli iz svojih rodnih mesta, ostajali su tu gde su se zatekli i počinjali novi život. Jedan od njih je bio i Obren, koji je došao iz Šumadije, negde iz okoline Kragujevca...veseli mrga od skoro dva metra, koji je na zajedničkim poljskim radovima često znao da uveseljava ostale i na taj način im olakšavao teške poslove. U njega se već od prvih dana zagledala Dragica, koja je tu živela od svog rođenja. Ona je imala sedamnaest godina, a Obren je već bio skoro dvadeset pet.

Dragica je živela sa svojom majkom Ankom i par godina mlađim bratom Jovanom. Otac joj je poginuo u ratu, negde skoro pred kraj…kada je probijan sremski front. Obren je zapazio njene česte poglede i osmehe kada bi im se oči susrele. Ubrzo, počeo je da priča sa njom...i njihova ljubav je počela. On je dobio od partije jednu kuću, u kojoj su nekada živeli Nemci koji su odatle proterani, ili su sami otišli. Uz tu kuću, uskoro je dobio i nešto zemlje kako bi mogao da je obrađuje.

Par meseci posle početka njihove ljubavi, Obren je rešio da je zaprosi:

-Hoćeš da budeš moja žena? Sam sam. Nemam nikog svog. Moji su dole u Šumadiji svi pobijeni...celo selo su Nemci i četnici pobili u svojim kaznenim ekspedicijama. Lepa si, vredna...biću ti dobar muž i otac našoj deci.- izgovori Obren Dragici svoju prosidbu.

-Ludo jedna! Kako da neću! Pa od prvog dana kada sam te ugledala, pomislila sam da te želim za sebe...za ceo svoj život.

Stajali su u jednom šumarku, koji se nalazio u blizini Dunava, koji je proticao blizu njihovog sela. Dok su izgovarali jedno drugom reči svoje vernosti, počeo je da duva vetar, jedan od onih koji nagoveštavaju nevreme.

-Vidiš kako smo svojom snagom ljubavi izazvali nevreme. Hajdemo brzo da nas ne uhvati.- reče joj Obren, uhvati je za ruku i potrčaše nazad prema selu. Taman kada su stigli do njegove kuće, koja se nalazila na početku sela sa te strane...vetar je krenuo velikom žestinom i ubrzo je počela i grmljavina, a potom i jak pljusak. Utrčali su u kuću, ali već su bili dobro pokisli.

-Uf! Majka će se zabrinuti, a ne mogu po ovom nevremenu..- poče Dragica.

-Zna da si sa mnom...zna da ću te čuvati. Ne sekiraj se. Upaliću vatru, malo ćeš se prosušiti. Valjda će ovo čudo stati.- odgovori Obren i naloži vatru u kaminu. Dok je to radio, Dragica je uzela neko staro ćebe koje je bilo pored nje, svukla bluzu koju je nosila i stavila je bliže vatri. Obren je zapalivši vatru, došao i seo pored nje i stegao je u zagrljaj.

-Volim te, Dragice moja! Istinski i zaista sam mislio ono što sam ti rekao.- reče joj, pogledavši je pravo u oči, i ona mu pruži svoje usne, a napolju je vetar još jače udarao, a kiša sve jače padala.

Mesec dana kasnije, Obren i Dragica su i ozvaničili svoju ljubav, a, nepunu godinu dana posle, rodio im se i prvi sin Marko.

-Hvala ti, ljubavi! Hvala ti što si mi podarila sina. Sina koji će nastaviti moju lozu Stevića. – reče Obren Dragici, pošto se porodila, kada je uzeo svog sina u naručje.

-Mili moj. Znam koliko ti to znači. Rodiću ja tebi još dece...ne boj se.

Obren je od prvog dana njihovog zajedničkog života ispunjavao obećanje koje je dao svojoj Dragici one noći na obali Dunava. Bio je dobar, i pažljiv muž...vredno je radio sve poslove kako bi njihova porodica imala sve što im je potrebno.

Godinu dana posle rođenja Marka, rodio se još jedan sin, Ljubiša...a par godina posle njega, Dragica je rodila i devojčicu kojoj su dali ime Slađana. Kuća koju je Obren dobio je sada bila ispunjena decom, a on je polako počeo da postaje sve srećniji, i sa više elana je širio svoje domaćinstvo. U okućnicama je držao puno svinja i pernatih životinja...zemlju koju je dobio je vredno obrađivao i svake godine je postajao sve imućniji gazda u selu. Pošto je ispod kuće imao veliki vinski podrum, njegova zemlja je bila pretvorena u vinograde, i Obren je ceo rod pretvarao u kvalitetno vino, koje je bilo jedno od najboljih u celom kraju.

Deca su rasla i dolazilo je vreme da kreću u školu, najpre Marko, pa Ljubiša i na kraju Slađana.

 

Deset godina kasnije...

-Zete, jesi li vredan?!- upita Anka, Dragicina majka, ušavši u dvorište, dok je ovaj nešto radio sa sinom Markom oko svinjca.

-Evo, nešto nas dvojica raduckamo. Sedi tu, sad će Dragica, tu je kod komšinice otišla nešto.- odgovori joj on.

-Ti mi trebaš. Hajde, dođi.- reče ona i sede ispred kuće na stepenice.

-Sačekaj, Marko…- poče on da govori sinu.

-Neka tata. Idi ti, završiću ja.

-Reci, tašto moja draga. Šta te muči?- reče Obren, došavši do nje i poljubivši je u obraz.

-Obrene! Treba mi tvoja pomoć. Jovan hoće da ide za Australiju. Neki naš rođak je tamo…poslao je pismo i zove ga da dođe.

-Dobro…pa?- upita je Obren.

-Možeš li ti da mu pozajmiš za avionsku kartu? Tamo će sve imati, smeštaj, posao. Treba mu samo da plati put.- upita Anka. Obren se malo zamisli, pa upita:

-Kada bi on išao?

-Za nekoliko meseci. Treba, valjda, te neke papire da sredi.

-Dobro. Taman ću moći. Treba da dobijem neke pare..pa ću moći. Sad bi bilo tesno. Neka je njemu sa srećom.

-Hvala ti Obrene! Imaš baš veliko srce. Moja Dragica treba svaki dan da zahvaljuje bogu što te je našla.- reče Anka i zagrli svog zeta.

-Hajde bre, tašto. Sad hoću svake nedelje za ručak one tvoje štrudle da mi praviš.- odgovori joj on i nasmeja se.

Komentari

Komentari