Foto: 
autor nepoznat

Dunavski vetrovi (odlomak iz “Srpske sage”)

Stragari, 1951. godina. Posle Stanojkine smrti, Momir je dugo tugovao. Odlazak njegove žene ga je slomio i Simana i Darinka su pokušavale na sve načine da ga podignu. Posle tri godine, on se konačno predao i pao u krevet. Poslednje dane koje je bio svestan, uspeo je da nagovori Simanu da dovede seoskog pisara, i to malo imovine što je imao prepisao je na njih dve.

-Mile moje. Znam da bi ovo bila i Stanojkina želja. Vas dve ste nam, bar tih nekoliko godina, ugrejali dušu i olakšali tugu i samoću. – reče im on, kada je završio sa pisarem.

-Čika Momo! I vi ste bili divni prema nama...kao otac i majka. Oprostite nam ako...- poče Simana.

-Nemam dete šta da ti opraštam. Imate sada svoj krov nad glavom. Pokušajte i vi svoje rane da zalečite. I ti si Simana još mlada. Muškarac vam treba u kući, Darinka se možda uda i ode negde iz sela. Posliušaj ovog starca na umoru. Da sam imao kćer...i nju bih isto to savetovao.

Darinka je došla do njegovog kreveta i uhvatila ga za ruku, a suza je krenula iz njenog oka.

-Volim te, deda Momo! I hvala ti za sve što si nam pomogao i učinio za nas.- reče i poljubi ga u obraz. Njegova ruka stegnu njenu šaku, drugom pokuša da je pomazi po kosi, ali ona klonu nazad. Njegov pogled je odjednom počeo da se gasi i poslednji izdah je izašao iz njegovih grudi.

Simana i Darinka su sada opet ostale same, ali sada su imale nešto svoje. Nekoliko komšija im je pomoglo da sahrane tog dobrog čoveka, a posle sahrane su morale da počnu same da vode svoje domaćinstvo.

Godinu dana posle Momirove smrti Darinka, koja je već prešla dvadesetu godinu, reče majci dok su sedele u dvorištu.

-Majko. Moram nešto da ti kažem.

-Reci, kćeri.- reče joj Simana.

-Ivan hoće da se uzmemo. Pitao me je juče. Kako majko da te ostavim samu?

-Milo moje. Jel' ti voliš Ivana? Meni se čini dobar momak. I njegovi su dobri ljudi. A sem toga...kako me ostavljaš kad ćete biti tu, u selu.

-Znam, majko, ali ti ćeš biti u kući...- poče Darinka.

-Dosta. Ako ga voliš pristani. Ja sam se za tvog oca još mlađa udala. Obrena sam rodila, a ni 16 nisam napunila.

Darinka se nasmeši i zagrli majku. I te godine se i udala za svog momka, Ivana. Naredne godine rodila je najpre devojčicu Oliveru, potom, naredne godine, sina Božidara kao uspomenu na pokojnog brata i posle par godina još jednog sina Lazara. Simana je bila svaki put sve srećnija kada su se rađali unuci, ali duboko u srcu je bila tužna što i Milija nije tu sa njom da se zajedno raduju, kao i sinovi Obren i Božidar, koji bi nastavili njihovu lozu.  

*****

Stragari 2000g. Obren i familija su, posle noći koje su proveli u obližnjem motelu, konačno su stigli u Stragare. Potražili su neko mesto u sredini sela gde bi mogli pronaći neke informacije, pošto nisu znali da li su tu one uopšte i ostale i pod kojim prezimenom da ih traže.

U centru sela je bila neka prodavnica, u blizini je bio jedan veći broj ljudi, i rešili su da krenu odatle. Stali su sa kolima i izašli napolje. Ljudi su ih gledali, videći da su im tablice mahom van njihovih krajeva...i čekali su da vide šta ovi stranci žele. Jovan je došao do njih, zajedno sa Obrenom, i rekao:

-Dobar dan, ljudi! Treba nam vaša pomoć.

-Reci prijatelju, kako ti možemo pomoći?- upita jedan od njih.

-Treba nam neko od starijih meštana. Neko ko jako dugo živi ovde. Tražimo jednu ženu, koja je tokom rata došla ovde sa ćerkom, pobegavši od nemaca. Ovaj čovek ovde...to je bila njegova majka, sa njegovom sestrom.- reče Jovan.

Ovaj se počeša po glavi...malo razmisli, pa reče:

-Uf, to će biti baš jako davno. U stvari...moj otac bi možda mogao da vam pomogne. Sad ću ga ja pozvati.- i uđe u kuću, koja je bila njegova, pa izađe sa jednim starijim čovekom, Obrenovih godina.

-Reče mi sin da tražite neke žene koje su tu došle davno.- reče on, dok su svi oko Obrena nestrpljivo čekali.

-Da. Zadnju informaciju imamo da su one, bežeći od nemaca, došle ovamo. Primili su ih dvoje starijih ljudi, a u svom selu su ostavili poruku da će tu ostati da žive.- reče Jovan.

-Znam ko je to... - reče ovaj, a Obren se ukoči očekujući njegove reči -Njih su primili Momir i Stanojka...majka se zvala Simana, a ćerka Darinka. Jel' tako?- upita ih ovaj.

-Zvale?- upita uplašeno Obren.

-Oprostite mi, prijatelji. Zovu se...žive su. Simani je 90. godina već, bolešljiva je, ali je još na nogama. Darinka je sa njom. Muž...- dalje reči, Obren nije više čuo od sreće i saznanja da su žive. Drhtaji su mu prošli kroz telo i Dragica se uplašila da će se srušiti.

-Kako da dođemo do njih?- upita Jovan i ovaj mu pokaza u daljini kuću koja se videla odatle Obren je već bio krenuo da peške ide...spreman da preleti tu malu razdaljinu od nestrpljivosti posle tog saznanja, ali ga Dragica uz pomoć Uroša povede do kola.

-Stani čoveče. Bitno je da smo tu. Idemo svi tamo. Hajde, narode.- pozva ona ostale, i krenuše u pravcu kuće...a oni ljudi su ih i dalje zbunjeno gledali.

 

Stragari 2000. Simana, sada starica koja je još uz pomoć štapa bila pokretna, i Darinka, su sedele ispred kuće i pile kafu kada su na putu videle troje kola koja su usporavala kada su se približavale prilaznom putu koji je vodio prema njima. Darinka je gledala pokušavajući da nešto shvati. Kola su skrenula u njihovom pravcu i ubrzo su stigla do njih. Iz kola su počeli da izlaze njoj sve nepoznati ljudi, a kroz telo joj prođe neki blagi drhtaj. Simana je ustala sa svoje stolice pokušavajući da i ona shvati ko im to dolazi, a onda iz jednih kola izađe jedan stariji čovek, koji je natera da i ona zadrhti, iz nekog njoj nepoznatog razloga. Svi ostali iz kola su zastali, a taj stariji krenu prema njima. Darinka je spazila da su ostali iz njegove pratnje takođe stajali kao napeti, a na licima nekoliko žena je videla i suze.

Obren je došao na par koraka do njih i na trenutak stao i pogledao u jednu, pa u drugu. Darinka je i njegovim očima videla suze koje su se pojavile i nešto je počelo joj bude jasnije. -Majko! Sejo moja! To sam ja...vaš Obren.- reče on, a Simana poče da drhti. Obren joj priđe, privuče i Darinku i zagrli ih.

-Sineee moj! Vratio si mi se...konačno!- vriskala je Simana od sreće kroz plač. Svi u dvorištu su pod utiskom tog emotivnog susreta zaplakali. I muškarci i žene. Niko nije mogao ostati ravnodušan videvši to. Simana i Darinka su se grčevito tresle u bratovom zagrljaju, i trebalo im je dugo vremena da dođu sebi. Ostali su polako prilazili i ušli u dvorište gde su počeli da upoznavaju jedni druge. Tek posle nekoliko minuta mogli su da počnu da normalno komuniciraju.

-Jeste li samo vas dve tu?- upita Obren majku i sestru.

-Jesmo. Majka je tu odavno. Ja sam pre tri godine došla ponovo kod nje, kada mi je umro muž. Deca su otišla svojim putevima...i ovako je najbolje.- reče Darinka.

-O, bože! Koliko mi toga malo znamo. Kako su nam se životi razišli, a koliko toga se izdešavalo. Majko...ovo je tvoj najstariji unuk, Marko. Ovo je unuka Slađana sa tvojim praunucima. Još jedan unuk ti je daleko odavde...u Australiji, i od njega imaš dvoje praunučadi. Ljubiša se zove. Ovo su...- izgovarao je Obren predstavljajući sve redom.

-Bože, hvala ti što nam se porodica opet toliko uvećala. I Darinkina Olivera mi je podarila troje praunučadi… Božidar jedno...jedino smo, Lazara, izgubili.- reče tužno Simana.

-Šta se desilo? I sa tvojim mužem sestro moja...- upita Obren.

-Lazar je poginuo u Bosni pre sedam godna. Bio u dobrovoljcima, a moj Ivan...rak ga je pojeo.

-Znate za Božu kako je...?- upita on pogledavši ih.

-Bile smo posle rata u Božurevcima. Srele smo Mitra. Nešto nam je rekao, koliko je znao. Sahranili su oca kod vodenice, a Božu su tek kasnije pronašli.

Obren je, slušajući majčine reči, tek sada shvatio da, pošto su saznali za njihov dolazak ovamo...niko od njih se nije setio da potraže mesto gde je nekada bila vodenica i snuždeno reče.

-A ja nisam obišao mesto gde je on sahranjen...

Simana ga pomilova po obrazu svojom staračkom rukom.

-Sine moj. Ne prebacuj sebi. On i tvoj brat sada negde gore gledaju naš susret posle toliko godina...i znaju koliko smo ih voleli. Vidiš da nam je ta ljubav dala i snagu da poživimo da se još jednom u životu sretnemo.

Koliko je bilo sreće u tim trenucima u svim srcima...puno toga je imalo da se priča. Niko nije bio ni gladan ni žedan, sve zbog želje da se bar malo kroz vreme vrate neke uspomene.

-Tata. Oprosti bako moja...idemo Jovan i ja da nađemo negde da donesemo hrane da se napravi neka gozba.- reče Marko.

-Joj, sine to bi mi...- poče Darinka.

-Sedi tetka...ne sekiraj se ti ništa.- prekide je Marko i krenu sa Jovanom u kola.

Pošto su se njih dvojica vratili sa brdom hrane za sve...ostali su se prihvatili kako bi se postavilo za sad već skoro večeru. Dugo su sedeli i posle večere, i Darinka u jednom momentu reče:

-Hajde vi sa malom decom, i ko još hoće da vas odvedem do moje kuće. Tamo ima dosta mesta, pa ćemo se malo podeliti. Sutradan ujutro, kada su se opet skupili, Obren reče svima: -Narode. Dragica i ja smo se dogovorili da ostanemo nekoliko dana. Vi kad budete hteli slobodno se vratite. Javićemo se mi za povratak.

-Deda. Pa, imaš ti valjda svoje unuke. Mi ćemo doći po tebe. -reče mu Uroš, a Mitar potvrdi.

Simani je bilo toplo oko srca, videvši tu ljubav koju je njen sin raširio u porodici koju je stvorio. Sada je znala da će joj biti mnogo lakše kada dođe dan da se pridruži svom mužu i sinu negde gore na nebu, odakle će dalje zajedno posmatrati svoje najdraže.

 

Komentari

Komentari