Foto: 
Legosz

Dunja

Dunja se spremala da svoje slobodno vreme provede u Sobi sećanja. Volela je to vraćanje u prošlost i prisutnost u tim drugačijim vremenima... Sve je to „tamo i nekada“ više privlačilo i bilo bliskije nego li stvarnost u kojoj je. Osećala je kako joj energija curi i trebalo je da napuni „baterije“. Najviše je oduševljavalo vreme pre njenog rođenja. Izgledalo je kao vreme pre hiljadu godina, a zapravo je to bilo vreme pre dve decenije.

Tada je svet bio sasvim drugačiji. Više Velikih ratova izmenili su lice Zemlje, preživeli su izgradili novi, neobičan svet uronjen u prirodni ambijent sa svim tehnološkim novotarijama koje su se savršeno uklapale sa novim zakonima o očuvanju prirode i onoga što je od nje ostalo. Četiri godine uništavanja... previše i za Zemlju.

Došla je svojim vozilom na magnetnoj traci  između oblaka i drveća. Sletela i uredno se parkirala. Aktivirala je karticu za identifikaciju i odmah je dobila potvrdu da zauzme svoje mesto. Soba sećanja je podsećala na bioskopsku salu, ali je bila prilagođena svakoj individui po njenim zahtevima. Dunja je imala svoju udobnu stolicu sa dugmićima za upravljanje na naslonu stolice, baš na mestu gde su predviđene šake.

Energetska pića su stizala odnekud brzinom svetlosti prema njenoj želji.

Hologramska slika domaćice Sobe se ljubazno obrati devojci:

„Dobar dan Dunja! Za danas Vam je Uprava Sobe sećanja odobrila putovanje u 2021. godinu, kraj Velikih ratova. Pravila znate, samo da naglasim, nema plakanja, po Zakonu o putovanju, član 1234, suze su zabranjene! Hvala Vam na poseti!“

Putovanje je počelo. Dunja je u nekoj prostoriji. Čuje razgovor dve osobe. Ona može slobodno da šeta po tom prostoru, sasvim nevidljiva za ostale. Na nekom improvizovanom ležaju je njena baka, prepoznaje to lice, kao da vidi sebe u starosti, pored nje držeći je za ruku kleči njen otac( i njegov lik prepoznaje), koliko puta ga je samo gledala u ovoj Sobi, prilazila mu blizu, ljubeći ga čežnjom deteta koje je odraslo bez roditelja. Naravno, on nije mogao da sluti da je njegova Dunja pored njega i pre nego što se rodila...

Čula je njegov promukao šapat : „Mama, javili su, rat je završen! Molim te, izdrži još malo, pomoć će stići, obećali su!“

„Ne brini, mili, svi imamo početak i kraj. Meni nema spasa, ali, srećo, potrudi se da ti nastaviš...ne znam kako, ali moraš..“reče vidljivo umorna i iscrpljena žena. Ovog puta, osećala je, virus je poguban za nju.

„Žena ti je trudna...samo da sve bude u redu sa njom ! Je si li je obišao danas?“

„ Naravno! Hvala bogu, sve je u redu sa plodom. I ona je dobro...Nego, nešto me je zamolila i ja moram da te pitam!“

„Reci!“

„Rekla mi je da te pitam, kako će se zvati mala? Ona želi da joj ti daš ime.“

Žena se nasmeja i okrete glavu ka došljakinji iz budućnosti koju nije mogla da vidi.

„Reci joj da će se zvati Dunja! Znam da ti voliš to ime. A ona će znati koliko je baka voli. Mila Dunjica, prelepa, divna, plemenita, nežna, biće kao otkinuti cvetak u  svetu u kom živi. Biće pobornik Ljubavi i svih zabranjenih osećanja, jer Novom svetskom poretku trebaju roboti, a ne ljudi! Biće lepa i hrabra, kao i ti što si sine moj!“ Sa pogledom uprtim u Dunju, žena zatvori oči. Poslednje što je devojka videla je uplakano lice oca koji ljubi majčinu ruku. Potom je Dunja počela da plače.

„Uzbuna!“ zavrištala je domaćica Sobe. Nastala je pometnja. Momentalna zabrana dolaska u Sobu sećanja za Dunju u narednih šest meseci! I dok joj je uzbuđena domaćica iščitavala pravilnik o korišćenju Sobe, Dunja je odlazeći iz prostorije, sasvim, opušteno i nalik njenoj baki prošaputala „Ma, jebi se!“

Komentari

Komentari