Foto: 
autor nepoznat

Dva života

 Ledeni vetrar kovitlao je sneg oko njegovih nogu dok je pokušavao da se domogne zaklona. Kroz procep između debelog šala I kape video je svetla, neon, blještavu gradsku novogodišnju rasvetu i koračao je sve brže. Da mu je severac dozvolio, trčao bi, ali su snežni nanosi saplitali njegove promrzle noge i kočili ga u pokušaju da se domogne mraka.

Poneki prolaznik, žurno i zaprepašćeno, osvrnuo bi se za ovom pojavom. Nije njegovo ponašanje toliko uticalo na njihovu obazrivost, već sama činjenica da se kretao po ćoškovima, uz zidove zgrada, tamo gde je celac bio najdublji. Mahao bi povremeno rukama, kao da od sebe tera nevidljive rojeve pčela, uz česte i otrovne psovke.

A Božić je svima mamio osmehe, pa je i ledena mećava tumačena kao snežna idila. Samim tim, njegovo bizarno kretanje izazivalo je strah i tužne komentare. Ali, on nije mario ni za mećavu, ni za prolaznike, žurio je provlačeći se uz zidove gde je svetlosti bilo najmanje. Brzo je umakao sjanim neonkama neke kladionice, pa je, uz zid cvećare, protrčao do haustora, a onda je uzdahnuo, malo usporio I promrmljao sebi u bradu: "Vidim vas, sve vas vidim I ne možete mi ništa, proklete nakaze, nađite sebi druge lutke, eno vam onih gupandera, pa se igrajte sa njihovim telima…"

"Dobro veče komšija I srećan vam Božić.", reče žena umotana u maramu, očigledno naviknta na ove ekscese svoga suseda.

"Dobro veče Katarina, sretan, sretan I vama Božić, žurim, izvinite, kasnim." Otpratila ga je tužnim pogledom punim razumevanja.

Imao je brilijantan um, odbio je sve ponude stranih firmi I ostao je u Srbiji, na fakultetu, da stvara svet brojeva I formula koje niko drugi ne bi mogao ni zamisliti. Njegove časove pohađalo je malo studnata, ne zbog toga što on nije umeo da prenese svoje znanje na drugoga, već samo zbog toga što je malo studenata dostiglo taj nivo shvatanja korelacije brojeva I sveta, života, pa mu se grupa svake godine smanjivala za po nekoliko slušalaca. Nikada nije odlazio na simpozijume, nikada nije predavao van svog atrijuma osvetljenog blještavom centralnom neonskom svetlošću. Sva njegova komunikacija sa kolegama odvijala se putem pisanja knjiga, mejlova, stručnih članaka. On, sredovečni, krupni, zabundani I zarasli čovek, više je ličio na kromanjomca, nego na profesora. Jedno su ga oči odavale. Duboke, pronicljive, pametne, zelene, oči kakve imaju samo oni nemirnog, istraživačkog uma. Ali, taj um imao je neprijatelja…

Mnogo godina ranije dijagnostikovana mu je paranoidna šizofrenija. Još u svojim dvadesetim, dok je tek počinjao da predaje, suočio se sa prostom činjenicom da vidi ono što drugi ljudi ne vide. I to je krio od sveta veoma uspešno. Nije za džabe imao toliki koeficijent inteligencije, makar mu je ovde pomogao da iznađe stotine načina da prikrije svoje vizije. U momentima kada bi mu se ukazivale, odvraćao bi pogled, misli bi usmerio ka brojevima, pokrenuo bi se, izašao bi u mrak gde ih nije bilo. Dolazili su kroz svetlost, dolazili I zaposedali tela prolaznika, studenata, kolega. Ti duhovi, ta bestelesna bića željna telesnog, koristila su čoveka kao mašinu za ispunjenje trenutne želje. A on je sve to video I ćutao je sklanjajući im se sa puta.

Prva linija njegove odbrane od uljeza bila je svest o njima. Druga linija bila je jačanje duha, vežbanje sopstvene svesti, treniranje iste za odbranu od napada. I uspevalo mu je. Vremenom je postao imun na njihove upade, ali niko drugi nije. Tužno bi posmatrao kako ulaze u tela njegovih prijatelja I teraju ih da rade ono što im nije svojstveno. Kao da su želeli da oprobaju same granice ljudske izdržljivosti. A onda…onda je sreo nju.

Počeli su da ga kljukaju lekovima onoga dana kada je prvi put poželeo da zaboravi, da joj se prepusti, njoj I ljubavi. Ali lekovi su samo slabili njegovu odbranu od utvara, pa je ubrzo prestao da ih uzima, nikome nije pričao ništa, radio je, ćutao je i voleo je.

Dan kada je shvatio da postoji još jedna duša imuna na prodor ovih nemirnih duhova, postao je njegov praznik. Ona je svojim svetlom terala sve napadače kao štitom, jednostavno, odbijala ih je sjajem svoje aure I čiste duše. Svojim notama smirivala je njegovo srce, vidala rane napaćenog uma, ulivala mir u nemirni okean njegovih zelenih oaza. Da, ljubav mu je došla sa brojem osam, osmog dana u osmom mesecu osme godine u dekadi, venčali su se I krenuli u novi život.

Novogodišnji praznici bili su opasni, sve je svetlucalo od lampiona I neona I vatrometa I tako dan I noć, idealno za utvare. Udarao je čizmama o mračno stepenište, stresao je sneg sa njih I sa kaputa, užurbano je otkopčavao sve sa sebe, da bi na posletku skinuo kapu I šal I otključao vrata stana. Dok je kačio stvari na čiviluk u predsoblju, nije palio svetlo:"Ja sam, najzad stigoh, sve se smrzlo, svetla su nepodnošljiva." Požurio je u kupatilo, umio se, oprao ruke, vrat, očešljao gustu, dugu, tamnu kosu I bradu I u polumraku zadovoljno se nasmešio svom odrazu u ogledalu. Onda je ušao u kabinet koji je mirisao na njegov parfem i cigarete, upalio je prekrasnu lampu od murano stakla koja je osvetlila dugom jedan ugao sobe i seo je u  omiljenu fotelju, nervozno pogledavajući na časovnik koji samo što nje otkucao ponoć.

"Danas sam imao vrlo naporan dan, Sunašce, ova mećava ne jenjava. Mogao bih da popijem nešto, možda mlalo crnog vina, ako se slažeš?", ustao je i u dve kristalne čaše nasuo vino, pa je svoju poneo do stola. Fascinirano je vrteo čašu u ruci posmatrajući svetlost šarenih stakala kako se prelama kroz tamnu tečnost, već smeštajući jednačine u prvi gutljaj dobrog nektara.

Utom, veliki zidni časovnik otkuca ponoć i on se široko oosmehnu, otkrivajući slatke rupice na obrazima, podmalađujući ozbiljno lice u grumasu dečaka koji očekuje prvi poljubac.

"Bože, izgledaš divno, sijaš kao prvog dana."

"Opet mi se udvaraš, ne mari, obožavam tvoje udvaranje, tako je kliše, a tako je tvoje.", nasmejala se glasno.

"Toliko sam te želeo, svaki minut, svaki sekund, svaki..."

"I ja tebe. Mada ja ne vidim vreme kao ti, znaš već, ne trošim ga, svaki tvoj osmeh čuvam do sledećeg, svaki tvoj dodir...", osvrnula se po sobi, a oči joj potamneše od straha.

"Ne brini, volim te kao prvog dana, noć je duga i samo je naša. Ti, ja, dobro vino, i sve đakonije koje je Katarina spremala ceo dan."

Na vratima začulo se zvono, gledao ju je netremice kako se osmehuje od uva do uva i leteo je.

"Najzad Katarina, baš sam se zabrinuo."

"Izvinite Petre, morala sam prvo do crkve da se pričestim, majci da odnesem malo pečenja, evo, sve sam spremila, odneću u kuhinju."

Imala je čvrsto, mlado telo i spretne ruke. Polako je postavljala sto za dvoje, usput povremeno brišući suze.

"Petre, naravno, ostaću do ujutru, znam da vam je ovo težak period u godini, ništa vi ne brinite, samo da postavim i raspakujem svečani escajg."

A onda je otišao do kabineta gde ju je ostavio i pogledao je još jednom, kroz izmaglicu duvanskog dima i svetlost koja joj se prelamala kroz belu haljinu, otkrivajući male grudi i ravan stomak.

"O Bože, hajde ljubavi, gorim..."

Osmehnula se zavodljivo i pošla za njim do kuhinje, a onda je odmerila Katarinu, od glave do pete, onim svojim pogledom punim razumevanja i saosećanja.

"Kada je gospođa umrla, plakala sam nedeljama...", nije dovršila rečenicu, više nije bila tu.

Pustio je muziku, dohvatio ju je oko struka i zaronio u one njehe tople, crne oči. Samo po tome je znao da je uspela, da je ušla. Pa, uvek joj uspe za Božić, ali samo tada, jer tada ju je neki pijani dripac samleo kamionom. Od njenog tela nije ostalo ništa što bi mogao da prepozna, ali on je imao dva života. Video je ono što drugi nisu i ćutao je.

Komentari

Komentari