Foto: 
autor nepoznat

Dvoboj u vagonu

Odlučan u nameri, Viktor je sa nesigurnošću odlučio da krene u sopstveni predviđeni neuspeh. Tako je zacrtao, podvukao olovnim mastilom i pošao. Osmeh, usiljeni osmeh blagajnice na šalteru železničke stanice retkih vozova, bio je znak da sledi nekakav idiotski komentar. Prvo na šta je pomislio, da će rasklimatani voz iz prošlog veka, koji i dalje prolazi između dva grada, dva kraja iste pustoši, kasniti.To je ono što očekuje, ali njen kreštavi glas, koji je  sa  gnušanjem odbijao da prihvati, isprekidano je  mrmljao, u razmacima, govoreći mu,šta...?

Na njegovo iznenađenje, u tačno vreme na peronu tri, zaustavila se uz odvratni pisak, grdosija, izbacujući nekoliko putnika i  njega, baš samo njega koji je sigurnim koracima klecao u paradoksalnom izletu u ništa. Ne osvrćući se, seo je na prvo slobodno mesto, neku  išaranu klupu, na kojoj su zasigurno decenijama, najpre česti, a  onda sve  ređi putnici, ostavljali svoje frustracije. Lažne mudrosti, isprazne izjave ljubavi, patetične slike bola i sve u svemu ništa.

Već je, u svojoj nesigurnosti, zaboravio, skoro potpuno smetnuo sa uma, razlog što se nalazi tu. Delić straha, skoro da ga pokrenu da se okrene, iskoči i zbriše u mrak, ali grdosija krenu, najpre sporo, hvatajući neko smešno ubrzanje, a onda , počeše se nizati predeli jeseni kroz ram prozora, koji je  sve sem slika, koja oslikava predele.

Čvrsto zatvori oči, i poče  iznova preslišavati svoje drugo ja, šta će i  u kojem trenutku reći, vrativši niz oslikanih situacija, koje je zatvorio u deliću uma. Kako su se nizale slike mogućih događaja koji treba da uslede, zamišljao je i tekst, svoje reči, odgovore na tuđe reči, ali ni makac. Sve se zaustavljalo, na početku i ni milimetar dalje. Baš frustrirajuće pomisli, zar toliko puta ponovljene  reči, reči naučene kao pesmica u školi, padaju pred samo jednom pomisli, pred padom za  koji je  bio siguran da će doživeti. Ali on, on muči  sebe, on voli da muči sebe, zato je odlučio da paradoks paradoksalno završi, ali... Opet sumnja, šta ako sve krene dobro, tek tada on  će se  naći potpuno poražen, jer on je odlučio da se mora završiti, a ne kako ...to želi, ili…

 Probudi ga iz polusna poruka, išarana nožem, toliko je glasno obasjavala prazni vagon, da ga je razdrmala, ko, šta, gde, poput buđenja iz kratkog  sna,  sa gomilom glupih pitanja, polusna.

„Nisi ti koji odlučuješ................“

Komentari

Komentari