Dvoboj u vagonu
Odlučan u nameri, Viktor je sa nesigurnošću odlučio da krene u sopstveni predviđeni neuspeh. Tako je zacrtao, podvukao olovnim mastilom i pošao. Osmeh, usiljeni osmeh blagajnice na šalteru železničke stanice retkih vozova, bio je znak da sledi nekakav idiotski komentar. Prvo na šta je pomislio, da će rasklimatani voz iz prošlog veka, koji i dalje prolazi između dva grada, dva kraja iste pustoši, kasniti.To je ono što očekuje, ali njen kreštavi glas, koji je sa gnušanjem odbijao da prihvati, isprekidano je mrmljao, u razmacima, govoreći mu,šta...?
Na njegovo iznenađenje, u tačno vreme na peronu tri, zaustavila se uz odvratni pisak, grdosija, izbacujući nekoliko putnika i njega, baš samo njega koji je sigurnim koracima klecao u paradoksalnom izletu u ništa. Ne osvrćući se, seo je na prvo slobodno mesto, neku išaranu klupu, na kojoj su zasigurno decenijama, najpre česti, a onda sve ređi putnici, ostavljali svoje frustracije. Lažne mudrosti, isprazne izjave ljubavi, patetične slike bola i sve u svemu ništa.
Već je, u svojoj nesigurnosti, zaboravio, skoro potpuno smetnuo sa uma, razlog što se nalazi tu. Delić straha, skoro da ga pokrenu da se okrene, iskoči i zbriše u mrak, ali grdosija krenu, najpre sporo, hvatajući neko smešno ubrzanje, a onda , počeše se nizati predeli jeseni kroz ram prozora, koji je sve sem slika, koja oslikava predele.
Čvrsto zatvori oči, i poče iznova preslišavati svoje drugo ja, šta će i u kojem trenutku reći, vrativši niz oslikanih situacija, koje je zatvorio u deliću uma. Kako su se nizale slike mogućih događaja koji treba da uslede, zamišljao je i tekst, svoje reči, odgovore na tuđe reči, ali ni makac. Sve se zaustavljalo, na početku i ni milimetar dalje. Baš frustrirajuće pomisli, zar toliko puta ponovljene reči, reči naučene kao pesmica u školi, padaju pred samo jednom pomisli, pred padom za koji je bio siguran da će doživeti. Ali on, on muči sebe, on voli da muči sebe, zato je odlučio da paradoks paradoksalno završi, ali... Opet sumnja, šta ako sve krene dobro, tek tada on će se naći potpuno poražen, jer on je odlučio da se mora završiti, a ne kako ...to želi, ili…
Probudi ga iz polusna poruka, išarana nožem, toliko je glasno obasjavala prazni vagon, da ga je razdrmala, ko, šta, gde, poput buđenja iz kratkog sna, sa gomilom glupih pitanja, polusna.
„Nisi ti koji odlučuješ................“