Foto: 
Keoni Cabral

Egzorcizam

San

Ulazim u ogromno fabričko dvorište, zmija za prvu šiftu ispred mene, polako se gega i pravi se zmija iza. Direktor, širok i zdepast, u crnom odelu, prilazi sa papirom, na papiru golemi pečat i kaže mi:

„Ti odstupi!“

Okrećem se bespomoćno levo, desno, zatim kleknem i počnem da molim:

„Milost, direktore, milost, toliko godina radim, bez bolovanja radim, bez odmora, bez praznika, bez letovanja, bez zimovanja, sve, sve poslove završavam, svima pomažem, milost, milost direktore, danju, noću, milost!“, a on odmahuje glavom, „Ali zašto, direktore?“, pitam očajno: „Zašto?“

„Zato što si ružna“, odgovara, a red radnika postaje krug božjaka, sa mnom u centru.

„Nisam ružna, nisam ružna“, sad već plačem, „nisam ružna!“ 

„Nisi, nisi dovoljno, nisi kao ja, hahahahaha“, krug božjaka u ekstazi smeha, sabiram parčiće dostojanstva i pokušavam da se podignem, ošinuh ga pogledom i rekoh:

„Niko nije kao vi.“

 Tajac.

„I nije, zato svi sanjaju ovaj san, buahahahahahaha“, vadi bič i počinje da bičuje, dok božjaci luduju u svom transu, šakama štitim glavu, a zapravo se budim sa rukom na zaleđenom srcu, skačem iz kreveta na brzo spremanje i pravac fabrika.

Vatikanci

I dok su tako mnogi čekali, jer su smatrali da u skotu leži dobar čovek, ja, sa slabim živcima, reših da preuzmem stvar u svoje ruke i eto, bila je nedelja, zove me N. predveče, kaže došao taj i taj iz Amerike, taj i taj iz Kanade, skuplja se društvo tu i tu, rekoh: „Ne mogu da se smucam po klubovima sa vama, nemam vremena, ja sam radnička klasa, a i prekidaš me u egzorcizmu.“,

„Kakvom egzorcizmu?“ pita on.

„Sedmom za danas.“

„Šta radiš? Da li si normalna?“

„Gledam sedmi film da zabeležim metode, lepo ću da stanem ispred  skota, zamahnem raspećem, tup, tup u glavu, poprskam vodicom i kažem: „Naređujem ti da izađeš iz ovog kretena!“

„Uhapsiće te, ti si luda, nemoj to da radiš!“

„Dobro, onda ću samo da ga poprskam svetom vodicom i kažem za kretena, da je na vreme izvršen egzorcizam, ne bih imala probleme.“

„Sa tobom se ne vredi raspravljati“, reče N. i spusti slušalicu.

Ujutru kažem sama sebi, što bih ja pa u svom životu gledala predstavu „Kafka u Palati pravde“, nego pozvah stručnjake, mislim iz Vatikana, pod hitno da dođu, da se to ne odlaže više, pitaju me da li divlja, kažem manita avetinja tolike i tolike godine, da li govori čudne jezike, samo zmijski, da li lebdi, rekoh podebeljušak je, možda bi i lebdeo da nije, u redu je, rekoše, bacite GPS na njega i bežite glavom bez obzira, stižemo. Tako je i bilo, u momentu se stvoriše Vatikanci i opkoliše ga, i sve ono njihovo In nomine patris et filii i sve krstove prema njemu, ovaj divljao, divljao k’o oparen, ali zalud, vezaše ga i pravo sa njim u helikopter. Ja se iza ćoška momentalno setih poznate kineske narodne (direktno iz PRC-a) koja kaže: „Ni zlo više ne možeš naći bez GPS-a.” Posle par dana zovu stručnjaci, Vatikanci, kažu:

„Ma đubre je samo bezobrazno i pokvareno, ?????????!!!!!#######?, Ne, nije slučaj za nas,?$$######!?, Vraćamo ga, ??????????????????”

„Oh, neeeeee!!!”

I vratiše ga stručnjaci i poslaše uz njega nalaz sa detaljima o tome šta je po Vatikanu radio i kako se vladao. Nalaz im k’o roman.

Epilog

I eto, na zborovima radnih ljudi, na jedno uvo slušam ptice kroz prozor, na drugo uvo slušam bez veze, pa kao odem do WC-a, ustvari zapalim cigaretu, napravim poslovnu facu i vratim se. Kad vidim da se gos’n direktor raspomamio i da je vrag odneo šalu, ustanem i kažem:

„Ja moram u apoteku po kombinovani prašak za sve vrste bolova, pa valjda i za one duševne, ili ću odmah da zovem Vatikance!”

„’Ajd u apoteku!”, predlaže mi uvek direktor.

Nije ni on toliko lud da mu sad dolaze Vatikanci stručnjaci.

Danijela Ćuzović

Komentari

Komentari