Foto: 
autor nepoznat

Emina

Ulazio sam u kola kada mi je zazvonio telefon. Ostavih ključ na suvozačevo sedište, izvadih telefon iz torbice i pogledah u ekran. Bio je nepoznat broj. U većini slučajeva se ne javljam  ako mi broj nije poznat, ali ovaj put se, ipak, javih.

"Milane", čuh tih glas, "Emina ovde."

Prepoznah glas, drugarica iz studentskih dana. Nismo se čuli ni videli bar petnaest godina.

"Emina, čoveče, ej, otkud ti?"

"Izvini, Mile mi je dao tvoj broj, muka me naterala."

"Šta se desilo?"

"Treba mi pedeset evra, ako možeš da mi pozajmiš, zafalilo mi za stan."

U deliću sekunde mi proleteše kroz glavu sve zajedničke žurke, filozofiranja uz ispijanje kafe u studentskim sobama, sarma njene majke, rakija, i ostalo iz paketa, koji joj je svakog meseca stizao iz Zaječara.

"Gde si, gde živiš?",  upitah.

"Na Zvezdari, kod okretnice trolejbusa."

”Mogu odmah da dođem do okretnice da ti donesem pare, za pola sata , najviše."

"Može."

"Evo krećem, javljam ti kad stignem."

Vratih se kući i uzeh pedeset evra. Do okretnice sam stigao za dvadesetak minuta. Pozvah je telefonom.

"Dolazim za minut", reče.

Posle nekoliko minuta videh kako prema meni ide jedna punija žena, podbula lica sa ogromnim podočnjacima. Kada je prišla na dva-tri metra, prepoznah je.

"Milane", uzviknu i skoči mi u zagrljaj.

Osetih jak miris znoja i cigareta. Držala me je čvrsto nekoliko trenutaka, a onda popusti stisak i izmače se dva koraka. Pogledao sam je i pomislio: Šta li joj se desilo?

Počela je da priča nepovezano. Sećala se druženja, prepričavala neke anegdote. Reče da se nisam nimalo promenio. Ona, nažalost, jeste. Slomio je život. Ima muža, nema dece. Vratiće mi pare za dva meseca, kad proda kuću u Zaječaru. Roditelji su joj umrli. 

Izvadih pedeset evra iz torbice i rekoh: "Moram ići, žurim u školu po dete."

"Hvala ti, hvala ti do neba", reče i ponovo mi skoči u zagrljaj.

Autor Milan Neđić

Komentari

Komentari