Foto: 
autor nepoznat

Erotoman (šesti deo)

Narednih nekoliko dana jedva sam pregurao. Užegla kolotečina.

Čak je i na poslu bilo mirno. Ne pamtim kad sam poslednji put sastavio više dana u kontinuitetu, a da se nisam posvađao s mojim kurva-šefom; licemerom, podlacom, potkazivačem.

Od prvog radnog dana, čim sam kročio u magacin napravio mi je scenu.

– Šta su mi sad ovog doveli? – pitao se pred kolegama, ne obazirući se što stojim dva metra od njega – Zar im već sto puta nisam rekao da mi ovde ne trebaju pismeni nego vredni, koji će da me slušaju, i na koje mogu da računam u pola dana i pola noći. Od ovih što se prave pametni nema nikakve vajde, tu su da ubiju vreme dok se ne oslobodi radno mesto za koje su planirani. A mi im ovde služimo za sprdnju, kao sutra će da postanu veliki rukovodioci. Hoće, da…

Kad sam ga čuo šta priča, umalo se nisam vratio kući. Premda je za jedno bio u pravu, kum Velja je bio obećao ćaletu da će me za par meseci prebaciti u komercijalu, a dotle da se strpim. A verovatno bi tako i bilo da se nije promenila rukovodeća garnitura u kolektivu pa je kum Velja izgubio mesto u Upravnom odboru, i meni onda nije bilo spasa. Ostao sam tamo kao popišani vozač viljuškara.

Tih dana skinuo sam sa neta i dva nova pornića A produkcije, i nisam zažalio. Otkrio sam novu porno zvezdu, bila je to jedna mlađana meleskinja; imala je telo Naomi Kembel, a lice Nastasje Kinski. Šarlota joj je bilo umetničko ime. To što je radila na filmu uopšte nije ličilo na glumu, izgledalo je toliko stvarno i životno. Izbezumljeno sam je gledao kako uživa, iz scene u scenu sve više i više, i samozadovoljavao se do besvesti. Posedovala je sjaj u oku koji bi me na trenutak podsetio na Marinu – i hvala joj. Da se ona nije pojavila, stvarno ne znam šta bih radio. Pozli mi kad vidim one očajne glumice što usiljeno foliraju orgazam kao da nikad nisu imale seks.

A sa Marinom je i dalje bilo ćuti i trpi. I divi joj se što se tako tvrdoglavo žrtvuje za naše bolje sutra, i ne pada joj na pamet da popusti bar malo sve dok ne porastem onih njenih famoznih deset posto.

I dalje sam pokušavao da je slomim. Mnogo bi mi značilo kad bi popustila na moje insistiranje. Bio bi to najbolji dokaz da naša veza nije pošla stranputicom, čega sam se najviše plašio. Ali trebalo joj je dokazati, predočiti joj, ubediti je da meni nije stalo do seksa samo zbog seksa kao takvog, već zato što mi manjka naše bliskosti. Kao da je isparila otkad smo prestali da vodimo ljubav. Mučilo me je saznanje da ona to izgleda i ne primećuje. Ili, pak, trpi i vešto krije zarad onih viših ciljeva izraženih u procentima? 

– Ljubavi, jednom kao nijednom. Šta je to tako strašno ako se malo pogužvamo? Zažmurićemo i pravićemo se posle kao da ništa nije ni bilo i nastavićemo da živimo u celibatu.

– Ne, ne, i ne…!

Režala bi na mene i ja bih onda morao da uvučem rogove. 

Onda sam se jednog jutra probudio sav u goloj vodi, sa grčem u predelu stomaka, tupim bolom u glavi i sevanjem u slepoočnicama. Znao sam u čemu je problem – opet se uzjogunio moj libido. Poglednuo sam se u ogledalu, i to je bila dodatna potvrda da je moja dijagnoza tačna. U tri lepe, šta sad da radim? Još me je boluckao glavić od prethodne večeri, koliko sam se bio olešio gledajući onaj porno surogat moje voljene.

Još više mi je pozlilo kad sam pročitao Marininu poruku na mobilnom. Pisalo je da bi bilo super da skoknemo večeras do njene švece, upoznaće nas sa svojim novim, najnovijim dečkom. Najpre sam pomislio da je moj pametni telefon ipak nije baš toliko pametan kao što svi mi za svoje pametne telefone obično mislimo da jesu, nego je pobrkao nešto, to je možda ona njena poruka od onomad, koja se sad verovatno nekom greškom ponovo našla na ekranu. Ali, ispostvailo se da nisam u pravu, ipak je moj pametni telefon pametniji i od mene i od  Marine, i njene švece i od švecinog novog najnovijeg dečka.

Dakle, bila je to nova poruka sa starim sadržajem. Naježio sam se od pomisli šta me čeka. Opet treba da se upicanimo kao kreteni i s poklonima u rukama i kezom oko glave nacrtamo kod Lidije, na upoznavanje sa opet nekim debilom kojeg je ova pokupila s prvog ćoška. Ne dolazi u obzir, zainatio sam se. Ili, ako joj se baš ide, neka ide bez mene. Poslao sam joj poruku:

Dušo, je l' mora to baš večeras?

Odgovorila mi je:

MORA!!!

Pitao sam ponovo:

BAŠ MORA???

Odgovorila je:

BAŠ MORA!!!

Hteo sam da je pozovem i kažem: U redu, dušo, ići ćemo, ali uz jedan uslov, a ti znaš koji! Da vidimo do koga joj je više stalo: do mene ili do Lidijinog novog dečka. Ali onih njenih famoznih deset posto su mi zveckali u glavi kao sitan novac prosut po betonu, pa sam joj otpisao:

Okej, dušo. Kako ti kažeš. 

Ljubim te! – odgovorila je.

Ja sam onda zakucao na kraju:

Ima večeras da porastem bar za tri posto. Videćeš!

Poslala mi je tri srca. I ja sam njoj poslao tri srca.

Ljubav je danas kompromis, može biti da su u pravu oni što to govore. I Marina svašta trpi s moje strane, pa me i dalje voli, doduše na malo šizofren način u poslednje vreme, ali, bože moj, niko nije savršen, moram i ja da progutam koješta. Samo tako opstaju veze, ako smo spremni da trpimo i pristajemo na kompromise.

Razmišljao sam o tome motreći na sat; obećao sam Marini da neću  kasniti na posao. A i dalje sam osećao da nosim topovsko đule u želucu i pritisak u slepočnicama kao da me neko drži za glavu.

Dok sam čekao tridesetjedinicu, pazario sam na trafici Glas istine i savio ga ispod miške. Neka mi se nađe za usput, da mi skrene misli. To je korisno za moju mentalnu higijenu.

Za divno čudo, nije bilo gužve, smestio sam se na sedište i razvašario novine.

 

„TREBA LI UŠKOPITI KRMKA?“

 

Pisalo je na naslovnoj strani, velikim, masnim slovima, a odmah ispod stajao je podnaslov:

 

„Javni pravobranilac silovao maloletnicu!“

 

Šta je sad ovo, javni pravobranilac pa silovatelj? Ako je javni pravobranilac takav krmak, šta su tek onda ministri, državni sekretari i narodni poslanici?

Pisalo je tu još kako je taj mamlaz na nekoj žurci od pre dvadeset  godina šarmirao neku klinku, ispostaviće se ćerku jedinicu nekog budže, pa se njih dvoje zaključaju u sobu dok ostatak sveta đuska uz muziku i gleda svoja posla, i tu ju je taj krmak navodno napastvovao. On se branio tvrdeći da ništa od toga nije tačno, kao to mu podmeću neke korumpirane svinje iz političkog brloga, kojima se zamerio, pa su sad u teškoj zavadi. Kleo se u sve i živo i mrtvo da nije on tu klinku namamio u sobu, ona je kao njega namamila, onda nije on nju napastvo, kao ona je njega obeščastila. Navodno je došao na žur nevin, a ona, đavolica, pošto ga je tamo zaključala, širom je otvorila prozore i rekla mu: Sad možeš da vrištiš koliko hoćeš, ali jebačina ti ne gine! I ako me smesta ne rasturiš, rastrubiću po celom gradu da si peder! I onda mu je kao skinula mrak, a da on ni jedne nije opepelio. Na kraju još se i hvalisala pred drugaricama kakva je ona kraljica, pošto je on u njihovom društvu slovio kao neosvojiva muška tvrđava.

Kakvo đubre! Šta misli taj da se mi zakopčavamo na leđa? Ona, što ima trideset kila, zaskočila njega magarčinu od stotinu, i jebala ga uzduž i popreko?! Vrhunac je tek njegova izjava da ga je ona zaskočila kad je već čitava dva sata bila punoletna! To se desilo na njenoj rođendanskoj žurci, a ona je rođena tamo neke godine u dvadeset dva časa i petnaest minuta, a oni su se zatvorili u sobu pola sata posle ponoći – pa sve i da joj je tamo na prepad skinuo đanu, opet mu ne možemo ništa! Bila je punoletna. A punoletne devojke znaju šta rade, i znaju s kim se zatvaraju u sobu.

Džukac jedan, još nas i podjebava! Izgleda da je javnim pravobraniocima sve dozvoljeno. Boli mene da li je on nekom moćniku stao na rep pa ga ovaj sad razvlači po tabloidima pripremajući teren za njegovu političku egzekuciju – to ne dotiče nas, što jedva sastavljamo kraj s krajem. Ako je neko zgrešio kao omladinac, ima to pošteno da plati, i šlus, pa taman da je sad i patrijarh. Kakva je to država u kojoj se za silovanje gleda kroz prste, pitao se neko potpisan inicijalima M.R. I po čemu se takva država razlikuje od džungle? Ja kažem ni po čemu, ali prednost ipak dajem džungli. Tamo se bar zna hijerarhija, i ne može svako da se majmuniše kako hoće.

Toliko sam se bio ražestio: da sam tog pravobranioca sreo negde usput, bog ga ne bi spasio. Zavrno bih mu šiju kao pevcu.

Zakoračivši u fabrički krug konstatovao sam da su one libidozne tegobe što su me mučile od ranog jutra, nestale usput kao da ih je neko rukom odneo. Tabloid mi je pomogao, očigledno. Sasuo sam svu nervozu na slučaj pravobranioca – silovatelja.

Posle mi je brzo proleteo dan, nisam se ni okrenuo, a već je bilo vreme da se ide kući. Što je najvažnije, ni sa kim se nisam dokačio, i samo sam mislio na moju Marinu i kako ću uveče da ubijem onih tri posto, što sam joj bio obećao. I smislio sam na kraju.

Ha-ha, kako sam briljirao te večeri. Ne samo da sam vodio glavnu reč i zabavljao čitavo društvo, već sam i – kako će to Marina kasnije precizno definisati – zračio „teškom pozitivom“, koju sam prenosio na druge poput onih harizmatičnih likova što imaju milione pratilaca na društvenim mrežama. Tako je to veličanstveno izgledalo.

Novi Lidijin izabaranik bio je desetak godina stariji od mene, trgovac po struci; prodaje gaće i peškire i kaže da solidno zarađuje (otplaćuje dva kredita, i u Kreditnom birou ga izuzetno uvažavaju, nikad ni minut nije zakasnio sa otplatom anuiteta). Kinesku robu valja kao tursku, a bugarsku kao našu, u tome je, kaže, tajna njegovog uspeha. Inače, jedna obična fleka od čoveka, nemaš šta da vidiš. Ali, molim lepo, njen izbor je njena stvar, u arsenalu njenih ljubavi morao je pre ili kasnije da se nađe i neko od te sorte, pretpostavljam da se zasitila predatora s čvornovatim rukama. Obično se kačila za tipove sa reputacijom zavodnika i sitne prestupnike kojima ego ide barem dva metra ispred njih.

Sve sam ih bio zaludeo onim pričama Mike Češlja. Beograd osadmesetih prošlog veka. Scene ubistava i pljački  igrale su oko nas kao da smo u 3D bioskopu. Onaj Lidijin klipan toliko je bio fasciniran mojom pričom da se na kraju večeri naglas zapitao kako to da ranije nije čuo za mene. Marina je sijala od sreće kad smo prelazili preko praga i stezala mi ruku kao da ću negde da pobegnem. A Lidija, kojoj tako nešto uopšte nije svojstveno, ispratila nas je rečima:

– Bogme, ne da si laf zete, svaka bi ti dala! Baš sam srećna zbog vas dvoje!

Na to smo se Marina i ja pogledali – šta joj je? Da nije popila koju više? 

Sa Marinom se nešto dešavalo, video sam. U njenim očima je gorelo. Da li se to napokon upalila lampica na koju sam toliko dugo čekao? Mora da sam prešišao onih njenih glupavih deset posto, likovao sam u sebi. Sad će moja maca da mi dođe na vratanca.

Ali, naravno da moja maca nije došla.

Dok smo čekali bus, pokušao sam da je namamim kod mene rekavši:

– Ljubavi, hajde da ti pokažem mesto gde je ubijen Ranko Rubežić. Onaj, znaš iz priče, što je nosio bombu u džepu.

– Sad? – pogledala me je začuđeno ne provaljujući šta smeram.

– Sad. – odgovorio sam – Šta fali?

– A gde je to mesto?

– Na Konjarniku.

– Mogu da se kladim da je ispod tvog prozora! – sevnula je očima – Na šta ti ja ličim, na budalu?

– Daj, ne žesti se toliko. – pokušao sam da je smirim.

Počela je da trepće i primetio sam kako joj se smeju oči. 

– Šta si mislio, da sam ja laka ženska? – zavrtela je glavom kao da hoće da mi kaže: Ludo jedna, pobedio si, kako ne shvataš? Vodićemo ljubav, ali sutra.

Ništa joj nisam odgovorio.

Držeći se za ruke, uskočili smo u bus koji je upravo stigao. Bio je prazan; unutra se osećao vonj nagorelog motornog ulja i povraćke. Dugo smo se premišljali gde da sednemo. Na kraju smo se odlučili za sedišta kod srednjih vrata i širom otvorili prozor. Potom sam zagrlio Marinu i ona me je poljubila u vrat, jednom, pa još jednom. I ja kao da sam to osetio čitavim svojim bićem – zahvaljujući poljupcima kao da je nestalo one napetosti koja nas je pritiskala i delila nas već neko vreme. Da li se to mojim patnjama konačno bliži kraj, pitao sam se. Da, bliži se, na trenutak sam poverovao.

Komentari

Komentari