Foto: 
autor nepoznat

Fikcija

Zatvaram oči i zamišljam.

Na nekoj sam od književnih večeri usred radne nedelje. Ovih nedelja bilo ih je poprilično, ali mi je ovo mesto posebno drago.

Veče slobodnih pesnika se održavalo svakog četvrtka u malom, zabačenom kafeu, koji je radio od sedam uveče do ranih jutarnjih sati. I sad je lokal bio pun. Veče je sveže, prijatno, pa je većina ljudi napolju. 

Nekoliko pesnika od kojih neke poznajem, a neki ne recituju svoje pesme. Najzad izlazim i ja. Nosim crnu utegnutu haljinu i sandale sa vrtoglavom štiklom. Volim visoke potpetice kad mi zatežu listove na nogama, kao da mi daju nekakvu moć kad ih osluškujem dok udaraju po betonu, naročito kad pada kiša. To mi prolazi kroz misli dok prelazim put do mesta za recitatore.

Počinjem da čitam. Čudno mi je što čujem svoj glas, ne toliko što drugi mogu da me slušaju, već što ga ja čujem. To je toliko prijatno. Nisam znala da mi je glas toliko lep, milozvučan, senzualan dok naglašavam svaku reč, svako slovo urezujem u vazduh pun svežine, zastajem kod svakog zareza. Gledam čas u lica slušalaca čas u mobilni telefon sa koga čitam pesmu. Oni slušaju u tišini. Razleže se aplauz. Čitam još jednu, pa još jednu pesmu. Pratim svoj glas kao da je na pokretnoj traci, kao da ne dolazi od mene same, već da pripada nekom drugom.

Pesme koje recitujem i nisu nešto posebno, prosečne, ali glas se rastapa poput sladoleda, klizi niz grlo i usne kao vino. Završavam sa čitanjem i vraćam se za svoj sto u uglu, odakle imam dobar pogled i na ulicu i na pesnike. Pijuckam crno, dobro rashladjeno vino i slušam narednog pesnika.  "Život je muzika što dopire sa tvojih usana", pada mi na pamet. Zapisaću to kasnije. Na suprotnom kraju dvorišta, nedaleko od mene, susrećem pogled nekoga koga možda poznajem. On se nasmeši i podiže svoju čašu, samo klimnem glavom, nezainteresovano.

Moja prijateljica koja sedi pored mene iznenada ustaje i odlazi do šanka. Svidja joj se šanker.  Bludim pogledom po kafeu i ne nalazim nikog zanimljivog. Popravljam haljinu i već mislim da je vreme da odem, iako je ponoć tek prošla.

Čovek iznenada seda kraj mene i pruža ruku, u deliću sekunde prepoznajem ga pre nego što je rekao:

- Dobro veče, ja sam Bukovski!

- Dobro veče.- progovaram i ja. - Znam ko ste.

- Imate jako prijatan glas. - reče.- Pravi. Da li biste voleli nekad da recitujete moje pesme.

- Zašto da ne.- rekoh. Moja prijateljica se vratila, upalila cigaretu i zapiljila se u čoveka.

- Onaj Bili je pravi davež.- rekla je za šankera. - Ti ličiš na Bukovskog, samo što je on bio lepši čovek od tebe.

- Hvala vam.- reče ovaj. - Ali Bukovski je bio zaista ružan.

- Znam zato i kažem. Ah, pa ti si mu poverovala, kako možeš da pišeš pesme, a da budeš tako neverovatno glupa. Nije on Bukovski.- sležem ramenima.

- Pa nije, znam da nije. Ti si još gluplja što misliš da sam poverovala.

- Izvinite što se mešam, ja jesam Bukovski, Henri, doduše i mislim da sam mladji jedno četrdesetak godina. Volim poeziju da slušam, mada ne umem da pišem.

- Hvala na iskrenosti, ali svejedno si ružan.- rekla je i svo troje prasnusmo u smeh.

- I ovo nije Nju Orleans, već Beograd.

- Hvala i tebi na objašnjenju, srce, mis Agata. - a onda zamišljeno progovara. Vidi se da vino progovara iz nje. - A ko sam ja zapravo? Ne volim pesme bez muzike, tu sam zbog Bilija. Ah, da, ja sam Merlinka, kako sam to zaboravila - pruža mu ruku, ali Bukovski je ne prihvata.

- Ni ti nisi toliko lepa kao Merilin, a i opšte ne ličite.- kaza nam Bukovski.

- Ma hajde, Henri, uopšte ne znaš da se igraš!

Dolazi šanker Bili, privlači stolicu i seda pored Merlinke. - Izvinjavam se što upadam u ovo elegantno društvo, ali mislim da ste za večeras dosta pili, svi vas gledaju, rasteraćete mi goste.- pa se obraća meni.- Molim te, ako bi izrecitovala još neku pesmu dok se ljudi ne razidju.

- Mogu li neku od Bukovskog? - na to moja prijateljica ponovo počne da se kikoće.

- Možeš. Marija, molim te, uozbilji se i šta je dodjavola toliko smešno, a ti prijatelju  ličiš mi na nekoga.

-Da nije na Bukovskog? - Marija se nagla ka Biliju, gledajući ga izravno u oči.

-Al'  si se nacvrckala!

-Pa šta mogu kad me ti nećeš. Utapam tugu u alkoholu.- Marija se smeje, dok joj crna duga kosa talasa po ledjima, šanker je ljubi i govori: - Volim što si toliko šašava.

Oči mi se cakle dok gledam moje prijatelje kako se smeju, ne smem više da ih gledam, počeću i  ja da se smejem, pa gledam u visoko drveće i počinjem. Ovu pesmu znam napamet.

"Smrt puši moje cigare".

Komentari

Komentari