Foto: 
Genova Maaa

Gde otići, a ostati?

Danas je nebo plavo i sunčan je dan, pa i kada nije nebo plavo i kada lije kiša isti je to život, isti si ti, ista ja. Menjali smo poglede na svet i na život, a i oni su se menjali zbog nas.

Ne postoji mesto za tebe, a ni za mene. Mi nismo ono što su nas učili da jesmo. Nemojmo ni razmišljati o tome ko smo i zašto smo ovde, sada! Nema potrebe, prijatelju moj.

Treba znati da nismo slobodni, iako možemo biti uvereni da jesmo. Ali, nas ne treba da interesuje koja je to sloboda i kako izgleda biti slobodniji od drugih. Ne postoji čovek koji ne pati i ne traži više od života. Apsurd dragi moj! Ako već živiš ovaj život sada, to je tvoj život, ne postoji rezervna varijanta, ne postoji način da prevariš sudbinu ili da se izvučeš iz dubokih linija sudbine na dlanu datog i zadatog ti života. Živi i voli, jer, rekoh nekada negde, voleti je jedina uteha.

Nekim ljudima je poligon života beskrajna traka nadmetanja i dokazivanja, sticanje materijalnog po svaku cenu. Neka im je sa srećom! Volela bih da jesu srećni zbog toga, ali najčešće i nisu...I? Dragi moji, nadmoćni, gde ste to stigli sa svojim ovozemaljskim uspesima? Da, imate para da lagodno živite, da kupujete, kupujete, kupujete, pa se zaigrate i mislite da druge možete da kupite, sve je za vas roba, a vi ste gazde, vrhovna bića sjajnog uspeha, uglancana površina skupocene vaze, koju će usput neka bezazlena dečja igra slučajno da sruši. Plakaćete nad razbijenom keramikom na podu „nesrećne“sudbine!

Sve više se otuđujem od ljudi. Iako, volim ja i dalje čoveka, to mi niko i ništa neće promeniti, nego, više se pazim, više se volim, naučih, najzad i tu najvažniju lekciju, dakle, ne otuđujem se od sebe uz svo poštovanje i nežnost prema drugima. Ne pripadam ja ovom svetu, ovom društvu, ovim ljudima. Eto, dobro je znati svoje mesto, a rekoh ti da ne postoji mesto za mene...Na kraju, živim, imam svoj svet, to je moje mesto, nigde i negde...Tačno je da su ponekad ljudi sa kojima živiš daleki, a neki koji su daleko i imaš samo njihove reči ili ih osećaš na neki drugi način, jako bliski kao da ih poznaješ hiljadu godina.

Nego, prijatelju moj, znaš li ti gde otići, a ostati? Ne znaš? Pa biti svoj, to nema cenu! U sebe odeš i ostaneš, jedino to znam!

Komentari

Komentari