Foto: 
Dimitry Markov

Glad

Arbatski trg bio je prekriven debelim slojem snega. Semjon Aleksejevič je na nogama imao izlizane stare čizme i oprezno je gazio po snegu, ispod kojeg se skrivao led, gladak kao staklo na prozorima salona grofa Tolstoja. Do Nikitinskog bulevara i grofove kuće, imao je da pređe još stotinak metara. U ruci je držao vrećicu punu mladog sira, namenjenu grofovom gostu. Nikolaj Vasiljevič je danima slabo jeo. Gotovo ništa. Grof je bio veoma zabrinut za svog prijatelja. Taj mršavi čovek, upalih obraza i duge ravne kose, već pet meseci živi sa njima. Semjon ga je zavoleo. I Olga Nikiforovna, kuvarica i najglasnija stanarka kuće Tolstoja. Šta sve ta žena nije skuvala poslednjih meseci, ne bi li otkrila šta njihov gost najviše voli. Ali šipak. Nikolaj Vasiljevič je kopnio. Osim hleba, vode i čaja, poslednjih petnaestak dana samo je jednom pojeo malo boršča, a drugom prilikom dva zalogaja usoljene haringe. I tada mu je bilo muka. Povratio je tu haringu i boršč i ono zaostalo od Božića, kada je poslednji put i jeo nešto konkretnije.

Pokraj Semjona je projurila jedna trojka, a on se jedva zadržao na nogama. Saonice su mu izbile vreću iz ruke. Semjon opsova, pljunu za trojkom i pokupi vreću iz snega. Na sreću, sir se nije prosuo. Kada je ušao u Nikitinski bulevar, oprezno je hodao uz redove kuća. Moskovski kočijaši nikada nisu preterano brinuli za pešake. Polako, nogu pred nogu, oprezno zaobilazeći najklizavije delove ulice, Semjon se našao pred kućom Tolstojevih. Pokucao je zvekirom na teška drvena vrata i ubrzano disao. Hladnoću nije tako dobro osećao dok se kretao, pa je sada, na samim vratima kuće, osetio moskovsku zimu u njenoj raskošnoj surovosti. Nekoliko trenutaka kasnije vrata se otvoriše i Semjon ugleda iznenađeno lice Danila Maksimoviča.

 - Zašto kucate na ova vrata? – ljutito ga je upitao majordom Tolstojevih – Sto puta sam vam rekao da ulazite na stražnji ulaz. Zbog vas sam morao da vezujem mašnu.

 - Izvinite Danile Maksimoviču. Uličica u kojoj je ulaz za sluge je potpuno zaleđena. Mraz je stegao i već sam nekoliko puta zamalo pao. Zbog toga nisam hteo onuda – skrušeno odgovori Fedor.

 - Da, da... Onaj zgubidan Serjoža će sada lopatom da slomi led i očisti ispred kuće. I tako ništa ne radi – zlurado se nasmeja Danil Maksimovič – A vi odmah nosite to dole u kuhinju – reče Semjonu i pokaza mu rukom na stepenice koje su vodile u donji deo kuće.

Kako je silazio niz drvene stepenice tako je postajalo sve toplije. Olga Nikiforovna je bila zimogrožljiva i terala je jadnog Serjožu da stalno održava vatru u peći. Grof Tolstoj nije bio škrtica i uvek je bilo dovoljno uglja i drva za njegovu kuvaricu. Musavog derana od nepunih sedamnaest godina, zatekao je kako sav ugaravljen spava na gomili uglja kod peći. Nesrećni Serjoža, nem od rođenja, došao je u kuću grofa Tolstoja prošlog leta, kada mu je umrla majka. Oca je izgubio još pre deset godina. Od sudbine seoskog idiota u Čikirinu, spasao ga je vlasnik sela, dobri grof Aleksandar, odlučivši da ga povede sa sobom u Moskvu. Nažalost, Olga Nikiforvna i Semjon su brzo shvatili da od momka ne može biti neke koristi. Malo šta je shvatao i mogli su mu se poveriti samo najjednostavniji poslovi.

Semjon stade kraj uglja na kojem je deran spavao, snažno zamahnu nogom i šutnu ugalj pod momkovom glavom. Gomilica se raspade i momak odlete pravo na drveni pod. Širom je otvorio oči u uplašeno gledao u lice Semjona Aleksejeviča nad sobom.

 - Brzo trči gore – pokazao mu je rukom na stepenice – Danil Maksimovič ima posao za tebe.

Momak brzo ustade, krete ka stepenicama, ali se spotače o jedno veliko deblo koje se krilo ispod uglja i pade kao sveća na pod. Kada je ustao, iz nosa mu je curila krv a oči su mu bile pune suza. Semjonu sada bi žao što je bio grub prema momku, pa dohvati jednu krpu iz kredenca koji se nalazio naspram peći i dade mu je da zaustavu krvarenje. Posle nekoliko minuta, kada je krv stala, Semjon u Serjožinim očima ugleda osmeh i zahvalnost.

 - Hajde sada gore – reče mu i ipak ne izdrža da ga ne šutne u zadnjicu kada je krenuo ka stepenicama.

 - Opet maltretirate jadnog Serjožu, Semjone Aleksejeviču? – vrtela je glavom Olga Nikiforovna dok je čistila luk.

 - Nikako, draga moja Olga Nikiforovna. Videli ste da je sam pao – odgovori Semjon, ne mogavši da sakrije mangupski osmeh.

 - Nije vam to dobro, Semjone. Uopšte nije.

 - Ma pustite to Olga Nikiforovna. Ima li šta da se pojede? – reče Semjon gledajući pravo u dimljene kobasice što ih je kuvarica stavila na dasku za čišćenje.

 - Ima odlične popare – nezainteresovano odgovori Olga Nikiforovna.

 - Popare! – razočarano uzviknu Semjon – A ove đakonije ovde?

 - To sada ne sme da se dira. Popodne stiže nekakav uvaženi gost i rečeno mi je da spremim pravu gozbu. Dobro je da ne pada post – odgovorila je Olga Nikiforovna dok su joj se oči punile suzama.

 - Gost... Danil Maksimovič vam nije rekao ko je to?

 - Jeste. Otac Matvej Konstantinovski, rževski protojerej i stari znanac našeg Nikolaja Vasiljeviča.

 - Otac Matvej... – zamisli se Semjon – Zar to nije onaj...

 - Koji onaj, Semjone Aleksejeviču? – zbunjeno upita kuvarica.

 - Hmm...hmm... Protejerej Matvej... kladio bih se u pola rublje da je to onaj... – nastavio je Semjon.

 - Koji onaj? Ne znam o čemu pričate – uporna je bila Olga Nikiforovna.

 - Neće vam se dopasti ako sam u pravu – reče Semjon i sipa vruću poparu u činiju.

 - Nemojte me kinjiti, Semjone Aleksejeviču. Recite već jednom ko je taj otac Matvej – Olga Nikiforovna je ostavila luk, podbočila ruke na kukovima i gledala pravo u Semjona.

 - Jednom prilikom sam čuo Nikolaja Vasiljeviča kako ga pominje. Bar mislim da sam zapamtio ime... Matvej Konstantinovski... Mogu li da dobijem malo votke?

 - Naravno da možete. Ali zašto ste rekli da mi se neće dopasti taj otac Matvej? – reče kuvarica i izvadi flašu votke iz kredenca.

 - Po onome što sam čuo, zaključio sam da je on odgovoran za jadno stanje našeg dobrog Nikolaja Vasiljeviča – reče Semjon i uze flašu iz ruku Olge Nikiforovne.

 - Semjone Aleksejeviču! – začu se glas Danila Maksimoviča sa vrha stepeništa. Semjon skoči kao oparen.

 - Izvolite Danile Maksimoviču – reče Semjon pošto je dotrčao do stepenica.

 - Ko vam je rekao da onu budalinu pošaljete gore onako garavog? – povika majordom – Upropastio je tepih u prizemlju!

 

 

xxxxxx

 

 - I? Šta kažete Semjone Aleksejeviču? To je baš taj koji je upropastio našeg Nikolaja Vasiljeviča – upita Olga Nikiforovna, te večeri kada su njih dvoje pili čaj.

 - Da... Protojerej rževski, otac Matvej Konstantinovski, glavom i bradom – odgovori Semjon dok je palio lulu.

 - Kako je to moguće? Pa on je pre svega božji čovek.

 - Moguće je... Itekako je moguće. On je jedan od onih – reče Semjon.

 - Kojih onih? – Olga ga je zbunjeno pogledala.

 - Od onih koji svuda vide đavola. Svuda osim tamo gde nikako da pogledaju.

 - A gde to Semjone Aleksejeviču? Gde da pogledaju?

 - U svoju dušu. U svoju dušu, dobra moja Olga Nikiforovna – reče Semjon i ispuhnu veliki dim iz usta.

 

xxxxxx

 

 - Pa ovo je sve gore i gore Semjone Aleksejeviču. Poslednja dva dana je pio samo vodu. Nema snage da se pomeri iz kreveta na duže od dva sata – vikala je Olga Nikiforovna dok je spremala guščiju paštetu.

 - Da... A ta dva sata uglavnom provodi sa onim prokletim Matvejem – u glasu Semjona Aleksejeviča, nazirao se gnev.

 - A šta je za to vreme pojela njegova visokoprečasna protojerejska svetost? – zajedljivo upita kuvarica.

 - Za jedan dan je pojeo više nego nesrećni Nikolaj Vasiljevič za poslednja dva meseca. Haringi, kavijara, pogače, kobasica, krompira, kupusa... Čak je jutros tražio i popare. Čuo je da je odlično spremate – odgovori Semjon.

 - Tražio je poparu? – Olga je zbunjeno pogledala Semjona.

 - Da, dobra moja Olga Nikiforovna. Tražio je poparu. Dao sam mu Serjožin doručak – odgovori joj Semjon.

 - Pa to znači da je siroti Serjoža ostao gladan? – reče Olga Nikiforovna i skoči do ostave – Serjoža! – povika ona držeći u ruci tanjir sa kobasicama, sirom i hlebom.

 - Taj vam je opet zaspao na uglju – reče joj Semjon, pa ustade sa stolice i navuče kaput na sebe.

 - A gde ćete sada Semjone Aleksejeviču? – upita kuvarica.

 - Idem do one nemačke radnje na Arbatskom trgu. Grof mi je naložio da kupim papira i mastila – odgovori Semjon pa krete na izlaz za sluge.

 - Nikuda vi ne idete, Semjone Aleksejeviču – reče Danil Maksimovič, koji je upravo sišao u kuhinju – Ni papir ni mastilo nisu potrebni. Nikolaju Vasiljeviču nije dobro. Izričito je tražio vas, da mu se nađete u sobi.

 - Mene? Zar gospodin Nikolaj nije zadovoljan Feđom? – zbunjeno upita Semjon.

 - Ne. Fedor Mihailovič mu iz nekog razloga nije po volji. Izgleda da je rekao nešto o ocu Matveju, što se Nikolaju Vasiljeviču nije dopalo.

 - Hmm... Ne čudi me – procedi Semjon.

 - A vi budite pametni Semjone Aleksejeviču. Buditi brižni i nemojte mnogo govoriti ono što mislite – posavetovao ga je Danil Maksimovič – Zdravlje našeg dobrog Nikolaja Vasiljeviča nam je svima najvažnije. Taj Matvej Konstantinovski se nikome ne dopada. Ni plemeniti grof Aleksandar nema dobro mišljenje o njemu. Ali ipak... – Danil Maksimovič nemoćno raširi ruke.

 - Biće njemu bolje čim taj pop ode odavde – reče Olga Nikiforovna.

 - Nadam se da ste u pravu. Iskreno se nadam – reče majordom napuštajući kuhinju.

Semjon se presvukao u lakejsku livreju i popeo gore uz stepenice. Krenuo je ka odajama Nikolaja Vasiljeviča, koje su se nalazile na spratu. Odmah naspram stepenica nalazio se kabinet grofa Aleksandra Tolstoja. Dvokrilna vrata su bila širom otvorena i Semjon ugleda grofa kako sedi za stolom i nešto čita. Primetio je Semjona i podigao glavu.

 - Semjone, dođi ovamo – rekao mu je.

 - Izvolite vaše gospodstvo – reče Semjon i uđe u kabinet grofa Tolstoja.

 

xxxxxx

 

 - Grof kao da je predosećao da bi ovako nešto moglo da se desi – reče Semjon Olgi Nikiforovnoj.

 - Zbog toga je i hteo da razgovara sa vama onog dana? – reče Olga Nikiforovna dok je iz samovara sipala čaj.

 - Sipajte i meni – reče Danil Maksimovič ulazeći u kuhinju – Ispričajte mi sve po redu Semjone Aleksejeviču – reče i sede na stolicu preko puta Semjona.

 - Šta da vam kažem Danile Maksimoviču. Probudio se u pola noći i počeo da ispušta neljudske krike. Mislim da je on samo senka onog čoveka koji je pre pet godina prvi put bio gost u ovom domu. Onda je izišao iz sobe, bukvalno provalio u moju i naredio da mu kako znam i umem naručim kola. Ustao sam, obukao se i otišao do one krčme na ćošku, znajući da tu u svako doba dana i noći ima kočijaša. Doveo sam jedna kola do kuće, tada ste se i vi probudili Danile Maksimoviču, a Nikolaj Vasiljevič je stajao pred vratima u noćnoj haljini, preko koje je samo prebacio bundu. Zahtevao je da ga kočijaš vodi do bolnice. Sve vreme je govorio kako mora da vidi nekog Grišu.

 - A ko je taj Griša? – upita kuvarica.

 - Ne znam... Po svemu sudeći nekakav nesrećnik koji je sišao sa uma. Tako su mi rekli bolničari.

 - Griša je manijak i silovatelj. Grigorije Oblomov. Taj demon je ubio nekoliko ljudi pre dve godine i od tada se nalazi u ludnici – reče Danil Maksimovič.

 - Otkud ste to saznali? – upita Semjon.

 - Rekao mi je grof Aleksandar. I šta se onda dogodilo?

 - Kada smo stigli pred bolnicu, Nikolaj Vasiljevič je stao da udara zvekirom u velika bolnička vrata, sve dok mu ih nisu otvorili. Stajao sam kraj njega sve vreme, ne pokušavajući da ga odgovorim. Tako me je savetovalo njegovo gospodstvo onog dana. Otvorio nam je jedan krupan bolničar, spreman da nas obojicu istuče. Objasnio sam mu ko je noćni posetilac i da sam ja sluga grofa Aleksandra Tolstoja. To nas je spaslo batina. Nikolaj Vasiljevič je utrčao u bolnicu i počeo da doziva Grišu. A onda je zaplakao i istrčao napolje. Ušao je u kočiju i skupio se ispod sedišta. Kočijaš nije mogao da veruje šta se događa. Na putu do kuće je bolno jecao. Umirivao sam ga i milovao po glavi. Platio sam kočijašu duplu tarifu i pomogao Nikolaju Vasiljeviču da se popne do svoje sobe. Nije zaspao do jutra. Samo je plakao i govorio kako će ga živog zakopati. Celu noć sam proveo kraj njegovog kreveta – ispričao je Semjon.

 - Jadan on, a i vi s njim – reče Olga Nikiforovna.

 - A ponadali smo se da će biti bolje kada protojerej Matvej, ode odavde – reče Danil Maksimovič i ispi veliki gutljaj čaja.

 

xxxxxx

 

 - Hajde... popijte malo votke – reče Olga Nikiforovna.

 - Žao mi ga je, užasno mi ga je žao, dobra moja Olga Nikiforovna – Semjonove oči bile su pune suza.

 - Znam kako vam je Semjone Aleksejeviču – reče Fedor Mihailovič – Zapravo, siguran sam da je on sada još gore.

 - Kako se to dogodilo noćas? – nestrpljiv je bio Danil Maksimovič.

 - Molio se od deset uveče do tri ujutro. Nisam mogao da spavam od njegovog mrmljanja. A onda je došao sa svećom u moju sobu i naredio mi da pođem sa njim. Krenuo sam za njim do sobe koju je on koristio kao radnu. Dok smo išli on se neprestano krstio i mrmljao Oče naš. Kada smo ušli u radnu sobu, naredio mi je da tiho otvorim peć, kako ne bih nekoga probudio. U peći nisu gorela drva i u sobi je bilo ledeno. Dok sam ja otvarao peć, on je iz sekretera izvadio zavežljaj svezaka, povezanih pantljikom. Prišao je peći sa svećom u ruci i ja shvatih šta je namerio. Legao sam na zemlju i počeo da mu ljubim noge i molim ga da to ne čini. Rekao mi je da to nije moja stvar i svećom počeo da pali sveske i baca ih u peć. Dok je to radio, naredio mi je da se molim Bogu.

 - Dakle, istina je. Možda najveće delo ruske književnosti pretvoreno je u prah – tiho reče Danil Maksimovič.

 - Gospode Bože – reče Olga Nikiforovna i prekrsti se.

 - A šta je onda bilo? – upita Danil Maksimovič.

 - Kada je završio sa spaljivanjem svezaka, zagledao se u mesec na nebu. Stajao je tako kraj prozora nekoliko minuta. A onda mi je prišao, poljubio me u obraze i čelo i prekrstio se. Krenuo je ka svojoj sobi ali kao da nije imao snage da načini ni korak. Pao bi da se nije uhvatio za sekreter i ja ga prihvatih sa leđa. Tako oslonjen o mene, uspeo je nekako da se dovuče do spavaće sobe. A onda je počeo da jeca. U njegovom glasu sam osetio bol kakvu nikada nisam čuo ni video. Pao je u postelju licem okrenutim ka jastuku i ja sam se uplašio da će se ugušiti. Okrenuo sam ga na stranu, a on se skupio kao dečačić. Jastuk je bio potpuno mokar od njegovih suza – ispriča Semjon.

 - Šta je rekao grof kada je čuo za ovo? – Fedor upita Danila Maksimoviča.

 - Rekao je da je pogrešio što je primio Matveja Konstantinovskog pod svoj krov. Već danas će doći lekari koji će naterati Nikolaja Vasiljeviča da jede. Ako ne bude hteo milom, moraće silom – odgovori majordom kuće Tolstojevih.

 

xxxxxx

 

 - Jadni naš Nikolaj Vasiljevič – jecala je Olga Nikiforovna.

 - Sada se valjda odmorio – reče Fedor Mihailovič i prosu nekoliko kapi votke na pod.

 - Serjoža, dođi ovamo! – povika Semjon.

Garavi deran uđe u kuhinju sa priglupim smeškom na licu. Iz nosa mu je visila ružna zelena slina.

 - Dajte mu da se opere, Olga Nikiforovna – reče Semjon kada je video Serjožu.

Kuvarica donese lonac mlake vode sa peći objasni nesrećniku šta da uradi. Izgledalo im je da ih ništa nije razumeo. Feđa ustade i nabi Serjoži glavu u lonac. Onda uze čistu krpu i obrisa mu glavu. Budala se i dalje glupavo cerila.

 - I vi stvarno mislite da Serjožu uposlite da pomaže ocu Matveju na sahrani? – upita Feđa Semjona.

 - Mislim... Ako mi gospodin grof dozvoli. A kako mi je rekao Danil Maksimovič, grof nema ništa protiv – reče Semjon.

 - Znate li koliko ste osedeli za ovih nekoliko nedelja Semjone Aleksejeviču? – upita ga Olga.

 - Znam. Jutros sam to shvatio dok sam se brijao.

Utom neko zakuca na ulaz za sluge. Fedor Mihailovič ustade da otvori vrata. Bio je to krojački pomoćnik. Predao je zavežljaj Feđi i sačekao da mu se plati.

 - Šta je to Fedore Mihailoviču? – upita Semjon.

 - Odelo za Serjožu. Grof Tolstoj ga je još juče naručio – odgovori Feđa i pođe ka stepenicama, kako bi o tome obavestio Danila Maksimoviča.

 

xxxxxx

 

Poslednjih nekoliko meseci svog života Nikolaj Vasiljevič Gogolj proveo je u Moskvi, u kući svog prijatelja, grofa Aleksandra Tolstoja, u Nikitinskom bulevaru broj 7. Gogolj, koji se čitavog života borio sa depresijom, poslednjih godina je sve više zapadao u tzv religiozno ludilo. Vek i po kasnije lekari su ispostavili ovaj spisak bolesti: šizofrenija, manijakalno-depresivna psihoza, pa čak i sputavanje homoseksualne sklonosti. Nijedna od dijagnoza nije bila takva da se nije mogla osporavati. U kakvom je stanju Gogoljeva svest bila poslednjih nekoliko godina njegovog života, najbolje govori pismo koje je napisao Visarion Bjeljinski, tvorac ruske književne kritike, duhovni guru ruskog društva i dotadašnji Gogoljev veliki prijatelj. Kada je izašla Gogoljeva ''Prepiska sa prijateljima'', Bjeljinski je napisao:''Voleo sam vas strasno, kao što čovek, krvlju vezan sa svojom otadžbinom, može voleti svoju nadu, čast i slavu, svog velikog vođu na putu svesti, razvitka i progresa. Da ste pokušali da mi oduzmete život, i onda bih vas manje omrznuo i prezreo negoli sada, za vaše sramne redove. Propovednik kamdžije, apostol neznanja, pobornik opskurnosti i mraka, panegiričar divljih naravi... Šta vi to radite? Zašto ste tu umešali jos i Hrista? Ili ste bolesni, pa vam je potrebno da se što pre lečite?’’

Posebno poguban uticaj na Gogolja, imao je protojerej rževski, otac Matvej Konstantinovski, koji je nad piščevom razrušenom dušom, zadobio potpunu vlast. Pod njegovim uticajem, Gogolj posti do iznemoglosti, a najveći deo dana provodi u molitvi. Od kraja januara 1852. godine, Konstantinovski je boravio u kući na Nikitinskom bulevaru. On je bio i jedini koji je pročitao drugi deo ''Mrtvih duša''. Stav Konstantinovskog je bio da Gogoljev rukopis ne zavređuje da bude objavljen i da bi najbolje bilo da ga spali. Nedugo po odlasku Konstantinovskog iz Moskve, Gogolj je to i učinio.

Nakon što je to uradio, Gogolj je potpuno prestao da uzima hranu. Ubrzo je pao u postelju iz koje više nikada nije ustao. Nije pomoglo ni to što su lekari pokušali da ga hrane na silu. Posle nekoliko dana, Gogolj je pao u nesvest. Umro je u osvit zore, 4. marta 1852. godine.

Iz zbirke pripovedaka "Hladna površina", autora Aleksandra Đukanovića

Komentari

Komentari