Foto: 
autor nepoznat

Gorštačke mreže s brda na brdo

Kad prorade koreni. I navike iz zavičaja. Tačno u 8, svake večeri, u jednom novobeogradskom bloku, ista scena :
- Zoroooo, javi seeee.
- Tu sam.
- Jesi li dobrooooo?
- Odlično.
- Jel te dira ko?
- Ne, evo 16. dan.
I pored svih vibera, hangs out, whats uppa, messengera, smsova, ojkanje s brda na brdo je neprevazidjen običaj. I u meni izaziva sećanja
I kao da se uključi vremenska mašina i proradi vremeplov. Vrati me mnogo godina unazad.
Ja sa malom bebom kod svekrve. Kuća u planini. Hoću da prostrem pelene, vreme pre pamersa, ali ona ne da.
- Proći će mi sunce, baba.
- Nemoj još. Stavi kafu da popijemo i ispušimo cigaru.
Ja nikako ne shvatam zašto, ali slušam, šta ću, svekrva je to. Vrtim se po kući, oko kuće i tek negde oko podneva, kad se svi povuku s njive i udju u hlad svojih dvorišta, ona izgovori:
- Sad može. Ali onako polako, svaku otresi pa raširi. Ne žuri.
Ja se čudim tim uputstvima, ali slušam, šta ću, svekr(i) va je to.
I tek odjednom, s druge strane brda, preko potoka, čuje se ojkanje.
- O Mareeee, je li to mladica vredna?
- Jeste vala, evo je ne staje po ceo dan.

Komentari

Komentari