Foto: 
autor nepoznat

Gospodin Rosić

Sa gospodinom Rosićem video sam se nekoliko puta u restoranu Doma vojske. Dogovarali smo se oko kupoprodaje placa na Zvezdari koji je moja žena nasledila od neke baba-tetke. Uvek je dolazio doteran, u odelu i kravati, obrijan, očešljan, izglancanih cipela. Iz naših razgovora saznao sam da je do penzije radio u Komgrapu. Posao mu je bio nabavka kafe za zaposlene. Posle penzionisanja počeo je da se bavi posredovanjem između investitora i prodavaca, kasnije će se pokazati, vrlo amaterski, a može biti da je to radio iz hobija, da bi se družio i tako ispunio svoje penzionerske dane. Imao je oko sedamdeset pet godina. Družio se sa mojim pokojnim tastom, pa smo se tako upoznali.

Prilikom jednog susreta, u pola razgovora, zazvonio mu je telefon. Bio je to neki njegov drug.

„Aj dođi, evo me u Domu vojske sa jednim mladim gospodinom”, reče.

Posle pola sata došao je jedan dobrodržeći deda. Čvrsto mi je stegao ruku, a potom seo pored Rosića sa druge strane stola.

„’De ti je Slađa?”, upita ga Rosić.

„Šta te briga”, odgovori i nasmeja se novi poznanik. Ime mu odmah zaboravih.

„Ima jednu od četrdeset pet godina”, reče Rosić i namignu mi.

„Svaka čast”, rekoh. „Koliko imate godina?”

„Ja sam ti, moj mladiću, tries’ osmo godište, znači punim ove godine osamdeset, al’ da se razumemo, to je sve za pare. Romkinjica, hiljadu dinara plaćam, viđamo se svakog ponedeljka. Ona me pozove u ponedeljak ujutru i kaže: Je l’ se vidimo danas?, a meni krene odmah da se diže. Uh, kako je dobra, utegnuta. Na početku sam se bio zaljubio, al’ sam shvatio da to nema budućnost.”

„Je l’ uzimate nešto od ovih lekova što se sad nude?”, upitah.

„Ne, kad je vidim odma’ mi se diže. Jednom mi je doktor rekô da mogu uzeti Kamagru, kaže, to ti je na biljnoj bazi. Ja uzeo, a on radi kô klip od radilice motora. Posle pola sata kaže Slađa: Aj da nastavimo sutra. Više nisam uzimao. Al’ mogu samo jednom sedmično. Zato se viđamo samo ponedeljkom.”

„Svaka čast”, rekoh.

„Nabacivala mu se Slađina sestra, mlađa, a on nije hteo, hoće samo Slađu”, dobaci Rosić i nasmeja se.

„Probô sam ja s drugom, al’ nije to to. Slađa mi je najbolja”, reče.

Sedeli smo još malo, zezali se na tu temu i zaboravismo na prodaju placa. Dogovorismo se da ćemo o poslu drugi put ozbiljnije pričati.

Autor Milan Neđić

Komentari

Komentari