Foto: 
autor nepoznat

Grad i glas

“Jezik mi se stapa sa nepcima, zaboravljam na zvuk svoga glasa i nema odjeka reči u prostoru oko mene. “

Podigla je glavu i zagledala se kroz prozor, a onda nastavila hipnotisano da kuca. Prsti su joj nečujno leteli po tastaturi podsećajući neodoljivo na pokrete iskusnog pijaniste duboko zanesenog u izvođenje.

“Slušala sam buku toliko dugo da mi je postala sastavni deo ličnosti, zaboravila sam na tupost tišine. Zvuk rođenog glasa propuštala sam kroz filter mikrofona u srednjem uhu, onog malog aparata koji služi kao monitor savesti. Pričala sam tiho, iz straha da ne poremetim nečiji boiritam, kućni red, tok misli. Prateći taj tihi nosač zvuka, razvila sam sposobnost da se izražavam drugačije. Više mi reči kroz govor nisu bile važne, mogla sam da ih odsviram, napišem, naslikam sopstvom toliko intenzivno, da su postale žive. Sa njihovim oživljavanjem ja sam utonula u autizam. Sletela sam na list, ulepila sam se u katran i smog i zaustavila sam se.” U tom trenutku šake joj ostadoše podignute iznad tastature, kao da je uzimala dah ili pravila pauzu. Nastavila je, ali sada sporije. Vodila je dijalog sa sobom. Onaj duboki unutrašnji dijalog kojim se zaustavlja vreme, jer zahteva potpunu introvertnost. Kucala je i gledala svoju dušu vrlo pažljivo i kritički. Nije se štedela, nije bežala od krivice. Taj moment izgovaranja nemih reči obeležavao je samu srž njene ličnosti.

“Epicentar sive mase emituje signale, napišem ih, a oni zvuče savršeno. Pokušam li da ih izgovorim, pretvore se u prah. Kao da se otkinu iz srca, kao da se otmu iz prirodnog staništa i odlete u procep između buke i sivila monstuoznih gradskih urlika.” 
Sunce se uporno podizalo iznad vrhova zgrada i najzad je stiglo da se probije kroz prozor njenog malog stana. Zrakom je skupljalo prašinu u snopove razigranih čestica mrtve kože i gradske gareži. Nekoliko kapi znoja klizuše joj niz procep između brežuljaka i nestadoše u mekoj tkanini letnje bluze. A, noge, prekrštene elegantno preko ivice radne stolice, najzad se osunčaše julskim zracima. Kroz otvoren prozor, osim sunca, ulazila je simfonija bulevara i gušila sve ostale zvuke. Svojim krešendom u samom špicu dana plašila je sramežljivo sobno cveće i par plafonskih paukova koji se hitro zavukoše u sigurnost svojih čipkanih zavesa. Sada joj je celo lice gorelo, a oči i prsti jurili su se u haotičnom ritmu po tipkama. Više nije razmišljala, vikala je, plakala, pričala sa gradom koji joj je svirao, hvatao je i nosio je svojim divljim ritmom. Najzad se predala kao što je to činila svakog božijeg dana u trenutku klimaksa urlika ulice. Uzdahnula je i nastavila pomirljivo, ljupko se smeškajući svojoj spremnosti da prihvati i razume sva pravila džungle u kojoj se rodila, u kojoj je odrasla, u kojoj će umreti, jer je bez nje duh u svetu tišine.

 “Grad ima svoja pravila buke, ona je osnovno gradsko pravo i ekspresija moći. Rika lava, podnevna sijesta pred horsko ridanje u špicu nepregledne bujice vozila i pešaka. Sirene, motori, vrisak, smeh (glasan i nepristojan), backsound, mala škripa kočnica, hučanje motora u leru. Fanfare… glasni, reski sudari metala o metal. Dok ovo pišem, slušam je i ćutim, a govorim. Povinujem se…”

Komentari

Komentari