Grot i Luna

Probudio ga je nemir koji je dugo nosio u sebi. Obično se do jutra izbori sa potrebama sna i noći, ali ove sputani duhovi su vitlali u njemu. Pokušaoje procjeniti uznemirene vjetrove pred prozorom, šumove trave , moguće kiše. Da li je u daljini čuo nemirne oblake grmljavnimu i oluje koje će se srušiti u surovom napadu kasnih jesenjih pljuskova na kolibu u kojoj odmara? Nista se nije čulo, mir je bio savršen, a mirisi noći pitki, neuznemireni spoljnim zvucima.

Lijeno je protegao šape iz ležaja, starmajka mu je napravila ležaj od svojih pohabanih haljina, nekog ogrtača koji je predugo boravio nedirnut, u njega se uvukao miris ognjšta, dima i nekih rijetkih trava koje je samo ona znala pronaći na vrhovima planinskih obronaka. Gorak miris izgorenog pelina uvlačio mu se u nozdrve, tek je prvim šapama dosegao do kamenom popločanog poda, jeza je prošla kroz njegovo krznom prekriveno tjelo i dodir sa kamenom budio mnoge uspomene na zime provedene u pećini.

Spavao je nedaleko od prozora, mrazom zahvaćeno prozorsko okno prikazivalo je šare nošene rukom ledenog umjetnika koji je noćas obišao livade, proplanke i sela , pa se na trenutak zadržao i na njihovom pragu.

Kroz oblike koji su maglili pogled uvidio je uzrok svog nemira, iako u nejasnoj formi , mjesec je bio okrugao i pun. Gledali su se kroz prvo inje kao stari poznanici, Grot i Luna, vječiti ljubavnici u uzajamnoj pjesmi od postanka svijeta. Potreba da je dozove bila je jača od njega samog, ali svijest da će probuditi ukućane ga je zaustavila, vilicu je tek malo otvorio i poput neke čobanske nesigurne svirale ispustio je tih i potmuo zvuk koji je više ličio na huk vjetra provučen kroz ključaonicu u olujnoj noći nego na zov koji se budio i rastao u njemu.

Možda je u snovima davno uspio doseći do neba i samo jedan krajičak te medne žutine odgristi pa je tim ugrizom zadugo zaklinjati :“Probudi me kad god se nad planinom pojaviš, da te dozivam ne bi li se naše ljubavi ponovo sjetila“, nadajući se kada ponovo izgubi svoju oblinu i kada na njemu postane vidljiv ugriza trag, da će ga se sjetiti, ali taj obli disk ga je zaboravljao, a njegova dozivanja ostala neutješna.

Kroz odškrinuta vrata izašao je pred kolibu. Predio pred njima preliven lakim prvim ledom svjetlucao je na punom mjesecu. Mješečev sjaj mu je zlatio krzno milujući ga dugo i prelivajući milovanja od leđa ka repu, pa do šapa kako se kretao malom stazicom ka šumi. Kroz gusto granje se Luna nije vidjela tek bi mu po nekad kroz krošnje namignula izazivajući ga da nastavi ka proplanku.

Na čistini obasjanoj neuzvraćenom ljubavlju čvrsto se ukopao krupnim šapama u zemlju, dugim i sporim udahom je punio svoja pluća koja su se vidno nadimala, zastao na trenutak, pogledao ka nebu, uperio njušku visoko prema voljenoj i snagom cijelog tijela proizveo zvuk, urlik dug, opominjući , turoban.

Prijetio joj je da mu se vrati, zaklinjao, podsjećao na obećanja, molio zaboravljenim dodirima, bolovao i tugovao, sve u jednom dahu duge molitve prolomljene kroz noć.

Zagonetno nedostižna topila se na nebu porcelansko hladne zore. Luna, magična i nedodirljiva.