Foto: 
Grigoriy Kravschenko

Grot i šumska vila (drugi deo)

Vrisak koji mu se učinilo da čuje prolomio se mislima. Trgnuo se. Počeo se otimati.

Majka je daleko u svojoj pećini osjetila opasnost. Dozivala ga je da se probudi, da se otrgne.

Mogao je vidjeti  kako ona svoje oči podiže ka tavanici pećine sa koje se cijedila voda, putem vode ga je dozivala oslanjajući se na hrastov štap kojim je podno svojih stopala uz viku iznova udarala. Vazduhom se lupa u ritmu  prolamala, a kapi koje su se slijevale niz zidove su podrhtavale, što od udara, što od njenog glasa.

Gušio se. Blijeda prilika je još dublje uvukla prste u njegovo krzno. U smrtnom ropcu su pogledi su se sreli. Zakleo je poslijenjim sunčevim zrakom koji ga je ispratio na ovo putovanje u dubine da ga pusti, da će joj uzvratiti dobrim, neka poželi, on će ispuniti. Razgoniće znatiželjne životinje oko jezera, zabraniće i pticama da se gnijezde u granama jezerskih vrba. Zaplašiće čobane da ne prilaze bliže.

Ruke su popustile, oči su se dugim trepavicama oborile, mjehuri vazduha su kroz vodu počeli lebdjeti, u njima su se oblikovale mnoge slike. Večeri u kojima se uz vatru prede i pripovjeda, posjela i kosidbe, video dragu i dragana, poljsko cvijeće i osmjehe. U jednom od balončića kućni prag i roditelje, u sledećem rastanak sa voljenim, haljine koje je sama  šila i krila pred ukućanima i bijeg u šumu. Noći koje su bile hladne, uzaludna dozivanja , hladnoću i mjesec  nad njom, koji je navodio ka jezeru.

Voljeni je nije tražio, roditelji su je živu oplakali, sestrice jezerske prihvatile. Kada se voda umirila samo jedan je mjehur nosio sliku.  Dječije cipelice.

Obećao je. Obećao je makar ga seljani ubili misleći da je došao u pokolj ovcama, ukrašće za nju najljepše papučice sa seoskog nekog praga i donijeti na jezero. Ako treba ući će i u ciganske čerge rizikujući u kavez da ga zatvore, obići će staje i poljane, prevariće i čobanče mlado, u berbi zavući u najbliži žbun i vrijebati, ali donijeti obećano. Sa tim mislima ona se prometnu u jezersku dubinu, a on započe plutnje ka površini  nadajući se da nije prekasno i da će se na vrijeme izvući.

Uzdah je bio veći od njega samog, činilo mu se da pluća neće postići toliko nagao priliv vazduha, borio se plivajući do obale koja je sad bila daleko. Oko njega se pojavila na površini providna i tanka tkanina, tanka poput mrene. Ne zna da li je kroz nju plivao ili ga je ona nosila, ali izbio je na pjesak skoro se bacivši  iznemogao u plićak.

Mogao je i dalje da osjeti na njušci toplinu djevojačkog dlana, a u grudima su ga gušile mnoge boli i mnoga tugovanja, bolni tragovi potonuli u jezerske dubine sada ožiljci duboki na njegovoj duši. Sazreo je kroz njihove patnje kroz njihova nadanja, u jednom tonjenju je isplivao na površinu svoje zrelosti.

U plićaku oko njega plutalo je uvelo poljsko cvijeće.

Bilo mu je mnogo jasnije zašto seljaci ovamo ne zalaze, a mnoge šumske životinje izbjegavaju ovo mjesto, čak i one koje ga mogu preletjeti.

Majka će se jako ljutiti, a cipelice gdje će naći?

Komentari

Komentari