Foto: 
autor nepoznat

I Bog prostre kоckasti stolnjak

Cipele, namazane imalinom, pa zatim dooobro izglancane, da se zadovoljni osmeh može ogledati u njima. Šeširče na glavu, malo nakrivo, da obod dodirne vrh desnig brka. Šalče, belo, pa na crne štrafte, a ispod njega, malo viri mašna. Kaput, kao ganc nov, zakrpljen kod revera i levog rukava. Žena nije htela da "svet kaže kakvog je muža, rašivenog pustila međ' ljude".
Odzvanjaju đonovi po beogradskoj kaldrmi, sve ori. Nema većeg zadovoljstva, nego čuti zvuke koraka koji se zgušnjavaju i sa svoh strana slivaju ka istoj ulici i istim vratima od hrastovine.
Fina su to gospoda, vole da se zovu "boemi". A biti boem, ne može svako. Treba imati njuha za dobro vino, dobar stih, a najbolje je, ako sam boem, lično, izvuče pero iz revera i na parčetu papira napiše neki stih. Makar da nažvrlja, pa će ga trezan dešifrovati, ako stih vredi. A onda i celu pesmu. Pokazaće je uredniku novina, pa ako ovaj razrogači oči od oduševljenja, što se retko događa, jer su urednici uglavnom uzdržani, biće štampan, a pesnik će biti ohrabren, pa će još puno takvih stihova napisati, i to sasvim trezan. Možda se te pesme u budućnosti nađu i u čitankama. Biće mnogo "gusto" u tim pesmaricama i čitankama, sve sam drug do druga koji su nekoć zajedno sedeli za istim stolom. A mehana, začađavljena od dima rezanog duvana, gde se još uvek srče turska kafa, biće proglašema hramom pesništva i boemštine, dabome.

Stara hrastova vrata, sa prozorčetom na sredini, preživela su već dva svetska rata, bombardovanja, lupanja gestapovskih pesnica u kožnim rukavicama, a daščani pod trpeo usled tapkanja seljačkih opanaka, koji su navratili jutrom da ispiju koju rakiju, pre nego odu na pijac, da prodaju koju vreću bakaluka, pa i struganje vojničkih cokula, svakakvih otisaka, onih blatnjavih i onih "salonskih". A pevalo se samo ono što se moralo, ako se uopšte i dalo pevati. Ta vrata su radije bila "zamandaljena".

Došlo je vreme slobodarsko, pa se zapavelo iz sveg, oslobođenog grla. Repertoar borbenih i onih, pobedničkih. Sve što je moglo da peva, pevalo je, nazdravljalo, a stolnjaci su se polivali od naboja ushićenja.
Kada se narod rasporedio, već svako kuda pripada, a i gde nikada pripadao nije, kada se razmileše, svako u svoju slobodu i sve se malo primiri, izviri opet onaj duh boema. Iziđe iz nekog kafanskog budžaka. Unese onaj poznati dim seckanog duvana, a gazda prostre nove karirane stolnjake, jedine priznate zastave boema. Odmah se izdvoji, kao "čardak ni na nebu, ni na zemlji", zasebna kraljevina, pa i ne samo "kao", već s namerom, da se, makar u pesmi, ista kraljevina vrati. Te "seanse" prizivanja, događale su se uglavnom u kasnim noćnim satima, pa se i posebne nove godine dočekivale, sve iza debelih zastora, pri čkiljavim svetlom, tek da se vidi gde su usta, kada se prinosi čaša. Ljuljali su se stolovi, baš kao "lađa francuska", a izvesni kralj Petar i njegova garda dobijaše počast kucanjem kriglama umesto plotuna. Sve dok milicija narodna ne pokuca na prozor.Tada ni sveti Petar ne pomaže.

Došlo je vreme kada je jedan, jedini neprikosniveni kralj, car, vladar svekoliki otišao u večna lovišta, pošto je ova, privremena, već uveliko poharao. Mnogi su ga voleli dok je bio živ, a kada nije mogao više da ih čuje, na sav glas ga psovaše.
Nakon njegovog odlaska, prethodnom kralju, onom, nikad prežaljenom, bio je konačno odobren povratak, pa makar i njegovoj maskoti, krpenoj lutki. Ali, nije bio više to "onaj", već zaista krpena lutka, i to nekog pajaca... A i za lutku se već bilo prestarelo.
Kafana je postala mesto za bežanje s posla, od žene, od sebe. Odbegli i neshvaćeni, koji i sami ne shvataše gde, a neki i zašto žive, prodavali su cele, od Boga, dane, samo za koji trenutak potuljene sreće ili zavaranja tuge.
Dušerazdiruće pesme su punile stolove sličnih po toj istoj, duši, a opet, svakog na svoj način. Neko bi tu nalazio verenicu koja ga ostavi, neko ženu svog prijatelja, a opet neko, zamišljenu ljubav, koju videše samo jednom i nikada je ne zaboravi. Lile se suze, lilo se piće, a gazdi se sve slivalo u kasu.
Kada zora potera poslednje goste, on svuče onaj flekav, prostre čist stolnjak, a na njega stavi slanik, biber i sirće. Ko u podne dođe i ugleda ono sirće, pa još ako je ptethodne noći dobro popio, odmah poruči teleću čorbu. I naravno, uz to, litar-dva vina, i belog i crvenog, razume se, mineralne vode, bar dve litre, meze, veliki oval od pleha, pa se tako moraju spojiti dva stola, jer dođu oni koji znaju da će ga tu naći. Ima tu mešsne, dakako, srpske, šopske salate, mešanog mesa, svakakvog geometrijskog oblika, što se nakon čaše, pet, gubi iz vida, a ubrzo i sa ovala. A muzika, poželjno je da bude takođe nepravilnog oblika, prilagođena svakakvom ušima, da "cigu - ligu" može da se svira kraj "uvceta", pa da vlasnik isto zavrne, tako da ga našteluje na pravu frekvenciju gudala ili da se nakrivi šešir, ako ga gospoda imaju, razume se. Ako pesma pogodi u srce, pa još zakovrne vršak strele, može biti pogubno. I za ranjenog, a i za one do njega. Konobarica je obično jedino žensko u toj pećini muškaraca, koji u tim satima vremenskog vakuuma ne znaju u kom dobu žive, a kamoli, da li već rudi zora iza teget zastora. Zato za njih rude obrazi konobarice, pa je svaka pesma namenjema njoj, jer ona predstavlja sve žene sveta, ona je boginja sa grčkih statua, koja iz amfore sipa vino. Ma, dovoljno je da je Mica konobarica, ništa manje nije božanstvena. A svako božanstvo valja dodirniti, povezati se s njim, pa Mica konobarica cijučući skida ruke, utrnule od pića, pa bi isto tako mogle grliti i onog do sebe, što nije redak slučaj. Jednoglasje, neodređenog zvuka, dva muška pripadnika pećinske zajednice, grleno se preklapaju, pa se, po običaju, pridruže i ostali. Gazda samo motri, da ne dođe do nedozvoljenih zahvata, kao sudija u boksu. Jer, ako se desi neki nekontrolisani pokret, da neka pesnica poleti ka nekoj glavi, tu stupa na snagu zaštita prvog stepena. A to znači, najpre njegove imovine, a tek potom razbijenih noseva. Nosevi se brže nadoknade, neki čak ponovo izrastu, iako nije naučno dokazano.

Dok su tako nosevi rasli, a i izvučene uši, dođoše neka čudna vremena, još čudnija od prethodnih...

Onaj miris rezanog duvana, zameniše cigarete iz pakli, naziva svih, iole većih reka na teritoriji zemlje zvane "Od - Do". A ta zemlja, toliko je udisala dima, da se ubrzano širila i nadimala, pa je počela kašljati, sve više i jače. A gde ima dima, ima i vatre. I eto ti požara. A nigde vatrogasaca. Samo potpaljivača.

Kockasti stoljnjaci su zamenjeni belim, besprekorno čistim, s nekim mašnama i andrmoljama. Nisu bili više onako "domaćinski", da se može proliti koja kap vina, uflekati od sarme ispod sača... Ovako, čovek tu sedi uštogljeno, žvaće neka jela koja je još teže izgovoriti nego žvakati i tako nenahranjeno izađe, sa knedlom u grlu. A zamenjen je i stari gazda za novog, uglancanog i krutog, kao drška lilihipa. A stari ode da i on oseti zemlju i gaji povrće. Kafana mu život uze.

Pogledima uprtim jedni u druge, a pod stolom neke skupe cipele i skriveni džepovi sa jednocevkama, tako su se sada gosti čašćavali , uz obavezno: "odnesite za onaj sto u ćošku". Došlo vreme kada američko-italijanski modeli "kumova" haraju zemljom, dok onaj na nebu čeka. A i kume s njima. Ispeglane i utegnute, da ih pipneš ili, ne daj Bože, uštineš kao Micu konobaricu, puklo bi nešto. Ili kuma ili jednocevka.
Milicija, da bi bila u trendu s vremenom, nije više bila narodna, postala je - policija. Promenila je uniformu, nova auta, dobila neke markirane naočare, pa sa njima i novo viđenje i neviđenje kriminala.

I tako, jedne noći, pripadnici policije, koji su, sasvim slučajno, "cunjali" tu, u kvartu, nisu videli kada su neki gosti, bez prethodne rezervacije, upali u kafanu i povikali: "Fajront!"

I bi fajront.

Posvećeno svim kafanama u Beogradu, kojih više nema:
Dardaneli, Pod lipom, Naše more, Tri lista duvana, Cvetko, Zlatno burence, Ruski car, Grčka kraljica, Kod engleske kraljice, Grmeč, Zora...

Beše ih, još veliki broj.

A ovo, dole, su stihovi pesnika, napisani naliv perom na ubrusu, a delom na stolnjaku, jer na ubrusu nije bilo dovoljno mesta. Gazda kafane, onaj stari, dao je jednom večito smrknutom gostu da je prepiše. Ovaj je to i učinio i odneo kod nekog neopevano dobrog kompozotora, ali dobrog samo kao čoveka, a osrednjeg kompozitora. Pošto su i stihovi takvi, kao da je iz njih govorila osma čašica rakije, dva osrednja se nikako nisu mogla ukomponovati. Jedne večeri, u poznatom "de lux restoranu", poruči od muzike, baš ovu pesmu, čudan čovek, kao da je stigao iz drugog vremena.Tvrdio je da je tu pesmu pevao neki boem pre četvrt veka.

Mesec, kao pavlaka
Gviri iza oblaka
A zvezde bledunjave
Trepću malo kunjave

Moja tajna garsonjera
Prozor pokraj šifonjera
A na stolu bombonjera
Idealna atmosfera

U vitrini zlatni ram, a u njem' slika
Mala slika, anđeoskog lika
Na ulici mačke i mačići mjauču
A na meni se baksuz duri na kauču

Nemoj da nam noć prođe
Samo tako, zabadava
Gucni vince, gricni grožđe
Ma, nek'je slatko k'o baklava

Nemoj posle, bolje sada
dok se još ne znamo
Zadaću ti dosta jada, ima kada
A i ti meni, kad se upoznamo

Ljubav je k'o rakija
Pije krv k'o pijavica
Probada k'o čakija
Ubija bez ijednog hica

Pala mi tavanica
To će da se okreči
Dobra, ljuta travarica
Dušu će da zaleči

Trava, trava, travarica
Suvo grlo, glasna žica
Meni se zategla
Jedna prošla, druga došla
A već treća, sama mi je legla

Ivana Ðorđević
14.januar, 2025.godine
u Beogradu

Komentari

Komentari