Foto: 
autor nepoznat

Igra mirisnih pahulja

Već duboko, spavala je noć prekrivena pahuljama. Mrzle su se nozdrve, ledio dah…on je šeta. Sasvim uobičajeno, ne mareći za slučajne prolaznike ili panjulje koje su prekrivale pletenu kapu. Želeo je da poleti, činilo mu se da bi let u noći zbacio  svakodnevne brige, olakšao teret i možda...

 Vešto se provlačila između hipnotisane gomile, koja se kretala užurbano. Čudno, uvek su praznici teški, uvek puni tuge, usamljenosti, ružnih pomisli, pa ipak, izveštačeni pogledi prolaznika želeli su da prosipaju osmehe. Ovaj ogromni grad baš poludi, naročito pred Novu godinu, pomislila je, naročito tada, a niko nema odgovor otkuda tuga na  tasu preteže lažnu sreću. Hitrih koraka, žurila je da ne zakasni na metro, da ne bi čekala još neko vreme, iako je tek četiri popodne, naprosto želi da što pre uleti u svoj stan, uvuče se u krevet i da iznova vrti daljinski, tražeći neki novi, neodgledani film.

Učini mu se da je ugledao neku čudnu zvezdu, nije padalica, nije obična zvezda, ona se do ove večeri nikada nije pojavila. Zna, siguran je iako retko prati poredak, siguran je da na tom mestu, nikada ništa nije bilo vezano mesečevim zracima i da je to mesto od postanka prazno. Možda i nije zvezda, manje važno je, pomisli, važno je da sija posebno, kao da raširenih ruku pokazuje Mesecu da je uzme i ponese. Nije mu se išlo kući, sve mu je toliko uobičajeno, da ne želi da propusti ovu posebnu noć, skriven pod ćebetom, dok  vrti kanale tražeći da iz „čarobne“ kutije zapliva...

Tek je šest sati, a već joj je dosadno, dosadna joj je rutina, posebno navike zimskih noći. Sutra neće raditi, ostaće kući, neće se osmehivati dok služi brzu hranu i  naliva instant  kafu, osmehujući se usiljeno, za sitnu napojnicu. Sutra će ustati rano,započeti novu godinu putovanjem kroz maglu, tunele, možda će sa prozora podzemne železnice, videti neke nove predele, jer one koje želi, daleki su.

Lagano je otključavao stan, skoro će ponoć, ne neće uključiti svetlo, iz mraka će posmatrati igru „radosti“. Neka ih, pomisli, možda im je potrebna lažna  nada, neka ih neka pokušaju da budu srećni,ja to ne umem. Nije čuo  buku, nije video svetlost vatrometa, čvrsto je  zaspao, umoran, samo je  zatvorio oči, zaplovio u  san,  dovoljno.

Prilepljenog obraza, u polupraznom vagonu, posmatrala je jutro, prvo jutro. Smenjivali su  se neboderi, jutro se budilo, nije bilo sivo, nekao okupani suncem, prizori su izgledali dirljivi. Činilo joj se da se neka malena radost budi, da joj lice oseća toplinu, možda negde...negde sigurno postoji... Zna ona to, baš jako oseća, sigurna je u pogled iz svojih očiju.

Podne, baš prijatan, okupan dan, nigde nikoga. Sam, poput ptice leteo je  zemljom, plesao je, osećao radost dok je pisao poruke po tagu  sunca.

Osećao je, znao je, bio je siguran da...tamo negde, sigurno, iz očiju mu je buktala vatra, radost, strast. Tamo negde, nije to ni daleko, postoji neki voz, sada će poći na stanicu, ovoga puta ne  sme zakasniti...

Komentari

Komentari