Foto: 
Matt

Ima li kapetana na brodu?

- Mornarski dnevnik: 14.09.2015.

„Prošlo je 20 godina, kako sam isplovio iz luke, u ovo nemirno more. Brod je bio veliki, i dobio sam ga na poklon, neko ga je do tada uređivao umesto mene, ali me umaralo što posade kasnije nije bilo, a bilo je tu mnogo posla. Oterao sam štetočine sa broda, pacove i ostalu gamad, održavao sam brod, i tražio sam ljude za posadu. Pristupali su, sve im je bilo pruženo, ali bi odustajali, ili me prevarili, ukrali bi mi nešto sa plovila, okrenuli suprotan kurs, ili bi rasparčali neke delove. Plovim sam već neko vreme. Voleo bih da popričam sa kapetanom broda, ali ne znam kako da dođem do njega.

Bilo je naporno i teško, kada bi zalutao u česte oluje, i nemirno, divlje more, sada već zagađeno od strane ostalih moreplovaca. Nisam još umeo sa kompasom tada, a nisam imao kormilo, jedra je oživljavao vetar, na koji nisam mogao da utičem, i dve godine me je bacao u vode, gde sam se kršio, i kroz koje sam bezuspešno veslao. Bio sam prestravljen, i mislio da sam zauvek izgubljen, u ovim mračnim i maglovitim dubinama. Alkohol koji sam prolanazio, izgledao je kao najbolja solucija, a da odustanem od plovidbe, obešen o jarbol, završim glave prosvirane zrnom,  ili skočim u nemirno more, nisam mogao, jer sam voleo da plovim i želeo još. Pitam se ima li kapetana na brodu?

Počeo sam da vodim ovaj dnevnik, i pronalazio neke knjige, a to mi je davalo snagu i neku motivaciju, pa na kraju i pomoglo. Uzeo sam stvar u svoje ruke, okrenuo jedra, i pronašao kurs na kompasu, da bih se iskobeljao iz čeljusti uzburkanog plavetnila. Nailazio sam na mnoge olupine, i lađe koje tonu, neke koje se sudaraju jedna o drugu, i nisam želeo tako da završim. Izvukao sam se, i Sunce nikad lepše nije sijalo, kada se oluja umirila, a oblaci razišli. Nabavio sam kormilo, i od tada sam određujem pravac, kad kapetana već nema.

Pokupio bih neke devojke usput, jer tokom putovanja bio sam usamljen. Neke bi ostajale samo kratko, neke malo duže, uglavnom bi uzele neki deo mene ili broda, i to je bolelo, ali nisam mogao da budem sam. A prijalo bi mi kada bih našao neku, za dužu plovidbu sa mnom, da brod i mene dovede u red, i da bih pronašao mir. Usnio bih san o njoj, i mrzeo što je samo to bio, kada bih se probudio da opet sam plovim. Ali nedavno sam čuo pevanje, kada me je Sunce ponovo ogrejalo, a more bilo mirno. I tu je bila, vatrena, sitna, vitka, duge, smeđe kose, i očaravajućeg glasa i osmeha. tako blizu, a tako daleko od mene, ali približili smo se, i pesma me je očarala. Nisam razmišljao, ta pesma smirila je moje uzburkano srce, milovala dušu, dok je ljubila moje lice, oči, vrat i usne. Ona se udaljila, i nijedan kompas, neće mi pomoći da je pridobijem ponovo. Ja sam bio izgubljen, a brod je počeo da tone, ali meni je nedostajao njen glas, i osmeh i poljupci... Vir je gutao brod, komadao ga, dok sam ja bio pijan, držao se za neko uže, i istovremeno se davio u vodi. Kad sam se osvestio, i video šta je ostalo od broda, shvatio sam da je to bila pesma sirene.

Ostavio sam flaše, istrgao se iz vira, i rešio da nastavim da plovim. Ostalo mi je malo plovilo, kao splav, ali kompas imam, pravac znam, živ sam, i ja određujem pravac, kao novoproglašeni kapetan broda. Zapravo, to sam sve vreme i bio. ”

- Kapetan broda „Život”, Stefan Stanojević.

Komentari

Komentari