Imaš li kišobran?

Neko čudno ljeto, slično ovom, samo na drugi način.Prošarano nesnosnim vrućinama i silovitim pljuskovima.

Stojim kraj kreveta na Odjeljenju intenzivne njege. Gledam oči, nekad živahne, pune nade, optimizma i nadasve ljubavi, kako se iz njih gase posljednje iskrice života. Ruke nemoćno spuštene niz tijelo.

Traži moj pogled.Shvatam da hoće ruke. Uzimam tu malu ruku sa gotovo dječije tankim prstićima u svoju i osjećam da me želi stegnuti snagom koje nema.Dovoljan je dodir što struji našim tijelima. Ona je već negdje na putu u vječnost, a ja pred nesavladivim bolom gubitka. Svaka u svom svijetu.

Bacih pogled kroz prozor. Zacrnilo nebo, sijevaju munje, jedna, druga, treća. Prolomi se grmljavina. Slabašnim, jedva čujnim glasom prošapta:”Imaš li kišobran?”

Sjedim zamišljena, misli odlutale ko zna gdje. Slučajno pogledah kroz prozor.

Crno nebo od teških oblaka, sijevaju munje,sprema se nevrijeme. Niotkud se pojavi gorka suza, skotrlja niz obraz, sjetih se jednog davnog dana, godine, trenutka i prošaptah: “Ne brini draga mama, znam da me odozgo gledaš i pitaš imam li kišobran."

Branka Avramovć Jugo