Foto: 
autor nepoznat

Ispunjeno obećanje

Oboje su bili zbunjeni, svako na svoj način, ali i neobično spremni jedno za drugo. Ušli su u hotelsku sobu kao da to rade svaki dan. Ona je za tren bila uplašena sopstvenom odlukom. Nasmeja se posmatrajući ga kako spretno navlači teške zavese. Svidelo joj se to što sada nazire u polumraku, taj zreli muškarac, umetnik, sasvim lepog izgleda, ali joj se više svidela njegova odlučnost, prirodnost i sve ono što je pretpostavljala da je on postao kao muškarac. Uzbuđenje je bilo obostrano.

“Skini se!”, reče joj jednostavno dok je stajao go pored kreveta.

“Hej, rekli smo bez reči! Osim...znaš i sam kako smo se dogovorili!”

“Slušaj...neću ništa više reći, samo da znaš da mi je drago da ćemo ispuniti naše obećanje posle dvadeset godina! Trebalo je onda da budemo zajedno...”, prestao je da priča jer je već bio dovoljno blizu njenih usana. Uhvatio je za bradu i nežno poljubio. Za tren su se našli sklupčani na krevetu. On je bio sve ono što je zaista trebala u životu. Pored poljubaca, nežnosti, strasnih uzdaha osećala je neizmernu sreću. Krug je morao biti zatvoren, moralo je doći do ovog susreta. Kažu da za sve u životu postoji određeno vreme i ako se to ne desi tada kada je suđeno nikada neće moći drugi put da se ostvari... Ovo je bio taj suđeni momenat. Dok su se milovali, ljubili bez prestanka, pomislila je kako je divno biti žena ovakvom muškarcu... Nije imala previše sreće u životu. Muž alkoholičar, život prepun neispunjenih želja, sve pogrešni izbori, pogrešne odluke i na kraju bolest... Možda i ta bolest dodje kao spas...

Sada je gledala čoveka o kome je sve ovo vreme maštala. Platonska ljubav iz mladosti. Ni sada nije mogla da se seti pravog razloga zbog čega tada nisu bili zajedno. Samo zna da su više u šali jedno drugom dali obećanje. Bio je to dogovor dva mlada umetnika da će nekada kada se slučajno sretnu biti zajedno u prvom hotelu na koji naiđu i to bez reči, objašnjenja ili odbijanja. Niko od njih se nije nadao da će toliko godina proći, ali tako je...I desilo se. Pa, dobro, neka on misli da je slučajno... Setila se koliko dugo je tragala za njim. Diskretno i spretno. Eh, kada je potreba bila tako velika. Potreba da se doživi prava ljubav. Znala je da će to uspeti sa njim. Oduvek je bio iskren, pošten, maštovit, divan... Isplatilo se njeno višenedeljno traganje. Znajući gde živi nije bilo teško “slučajno” ga sresti.

Ljubavna igra je trajala satima. Savršeno su funkcionisali, predavali se jedno drugom bez ikakvog stida ili zbunjivanja. Žena je više puta zaplakala. Bilo je momenata kada su se dugo gledali u oči i pričali pogledima. Obuzeli su ga tuga i strah kada je primetio njene suze. Tišina. Možda je shvatio, a možda i nije, to sada nije bilo važno. Pre nego što je otišla dugo ju je držao u naručju. Pomislila je kako je to jedini lek za njenu opaku bolest. Sada je bilo prekasno. Umreće za nekoliko meseci.

“Molim te, samo još jednom da se sretnemo...”, reče onako go na otvorenim vratima dok je ona hitro klizila niz hodnik.

“Ne vredi...nema drugog puta...”, reče uplakana žena. Bešuma vrata lifta su zatvorila onaj krug koji je morao biti zatvoren.

Komentari

Komentari