Foto: 
autor nepoznat

Iznenadna sila

Na prelazu između ničega u obojeno ništa. U bledilu vremena. U gašenju prolaznog, pretvorenog u obojeno nepostojanje. Iza utihnulih odjeka zalutalosti, na smrznutom tlu prepunom praha... Iskrao se u nesanici, zagazio je nesigurno, osvrtao se i na kraju topljenja pahulja, sa ukusom leda u ustima, bio je siguran da može zameniti nepodnošljivo postojanje za nesigurno lutanje.

U mislima je poneo strahove, izbledelost i sumnju. Prekorevao je sebe u odsjaju tamne poledice, nazirao je izraz lica bezličnosti i ugušenog besa... Prevareni oblik, postao je prevara. Bolne lekcije, ponovljene lekcije bile su zapamćeno i naučeno. Postavši sastavni deo nepostojećeg. Bezizraz je postao lice, nemost je bila odjekujuća rečitost, on u hiljadama sebe i sve u nepostojećem obliku ...

Budilo se slabašno svetlo umrtvljenog jutra. Prazno i ostavljeno jutro zalutalih. Svetlo je prazno sećanje i nepostojanje sveta. Sporije, ali u neodustajanju koračao je, otkidao lutanje mereno merom beskraja.

Već razbudjeno jutro, mera prolaznosti i zvuk... Jedva čujan, prigušeni zvuk u pustoši... Tik kraj njega, na dodir od leve noge, usporen, koji da govori...

"To je neko, ali to nije neko ko jedini može narušiti ovu odbeglost i..." hrabrio je sebe uspavanim mislima, zadržavajući reči da ne odlete, da ne otvore...

"Bežiš od mene !?" tužno i tiho kao pahulje padalo je po njemu, pitanje ili odgovor ili... "Koliko dugo lutam, putujem, tražim te. Korak iza poslednjeg odbeglog tvog koraka. "

"Ne postoji sada i ovde, bilo šta što bi..." ćuteći je odgovarao sebi, ljut na prekinuto bekstvo .

"Koliko daleko pobeći ? Koliko daleko pobeći da bi se sakrio od pogleda koji su te umorili? I svi su te otpisali... Skoro svi osim mene. Ne verujem u uperen pogled mnoštva koje traži i moli Boga da ne pronađe... Moj pogled, sa druge strane, ka drugoj strani. Pa šta bude, do poslednje krhke nade. Do poslednjeg traganja za željom. Do kraja smisla nadanja... A ti. "

Komentari

Komentari