Foto: 
Jakob Lawitzki

Izvan zidina Novog Jerihona

Prvo i prvo (?), a “tek onda“, nakon nepouzdanog i sirovog (!), usledila su Ponavljanja. Naime, ona su oduvek i kroz sve šaputala da su prisutna, ostajala povučena, blaga, istrajna i strana. Nepoznata. U beskraj logična tek kada ih “ugledaš“, osetiš, a zapostavljena i potcenjena pre nego “to“ učiniš i doživiš. U sveopšte i svekoliko utkana, a naizgled mala i nemoćna. U prošlosti i buduće fundamentalizovana, čineći se kao nešto bez mogućnosti kontrolisanja, postizanja željene “snage“, kao nedovoljno jaka za aficijaciju u datom trenutku zatrpanom upravo željama koje nikom do “Njima“ ne pripadaju i njihovim, od njih bezuslovno zadatim i neizbežnim, destinacijama ka kojima se bezumno i životinjski srlja. Zastrašujuće-predivna Ponavljanja, kao propovedi dobroćudnih mudraca čije reči, zbog njihovog neadaptiranog, nepromenljivog i postojanog pojavnog oblika u cvatu pustošeće modernizacije, ne mame da budu zapažene niti prihvaćene, pa odzvone i jave se tek u kakvom pokajanju zbog pogrešno učinjenog ili neučinjenog ili gubitku, kada čovek ostane ojađen, opustošen i beznadežan, proceđen na milost ili torturu svog zakasnelo osvešćenog sopstva i “onih drugih“, njemu naizgled identičnih, od kojih je zazirao i mislio da su neizbežni na “njegovom“ Putu, kasno shvativši da je pogrešio u proceni. 

Ne znam-ne znaš, kada su u našim mikronski usitnjenim i frakcionisanim, zacrtanim a zaparloženim životima sa njihovim putanjama, Ponavljanja otpočela, no zar je to uopšte i bitno? Sve i da jeste, ništa ono već “odigrano“ ne bi promenilo, a promena perceptualno-konteplativne kognitivnosti je nešto što se uglavnom izbegava ili nerado prihvata zbog potrebne duhovne kondicije kroz suverenost, integritet, pluralnu monolitnost i sposobnost meta-amorfnosti zarad očuvanja najsitnije iskre “čovečnosti“ i “ja jesam“. Jasno je (ili ne) da su Ponavljanja oduvek i prevashodno prethodila bilo čemu i imala svoje trenutke koji bi prolazili nezapaženo, sa Njima u nekakvoj zaleđini „prosperitetno-venućeg ljudskog bića“, ne jer su se „Ponavljanja“ povlačila kao nepotrebna i slaba, već zato što je njihov materijal koji gutaju i izbacuju, kao izmet ili nesvarenu hranu, materijal od kojeg je svačiji život sačinjen, i na koji se ne obraća pažnja, dok se juri ka bilo kakvom umetnutom cilju, fiktivnom, instaliranom, inputiranom ko zna čim i kako, ugenerisanom namesto “zaboravljenog i osnovnog“, bio i još uvek je, teško pojmiv, pa samim tim i teško prihvatljiv kao nešto pragmatično, funkcionalno i korisno za one koji su duboko zagazili i izgubili se u šumi blasfemično-sablasnih, veštačkih krošnji “stabala života“ u opustošenim vrtovima i šumama naslućujućeg, injektovanog raja koji uveliko i odavno ne izgleda onako kako je miris njegovih digitalno-tehnokratskih cvetnih polja, mameći svojim halucinogeno-opojnim mirisima, nagoveštavao obmanutima i zabludelima.

“Ona“, Ponavljanja, mi davahu motivaciju da u svakom, već poznatom i sa poznatim ishodom, u deja-vu tripu ili sinhronicitetnim modusima, proživljavajućem trenutku, učinim-promenim nešto, sa namerom da se ne “Ponovi“, ili se odigra makar u jednom od svojih mogućih modusa.

Ponavljanja su, od trenutka kada sam ih osetio, a potom naučio slušati njihovu horsku kompoziciju, bivala nanošena olujama pogubne, lažne sreće i otrovnim, kužnim povetarcima budućeg užasa, uz čije sam melodije naučio svirati, uvek spreman na improvizaciju, duvajući u trube, pod zidinama omeđenog područja koje se još uvek, formalno zvalo „država“. Nekakva, nikakva država koja je još jedino umela da ždere, koja je gotovo sve što je mogla, sažvakala i progutala, nastavljajući da i dalje ždere i guta ono što je sačinjava, zajedno sa svojim narodom, smanjujući se tako i nestajući po cenu nepostojanja zarad “čega?“, uzgajajući i održavajući u nečemu što se više nije moglo nazvati “život“, bića koja se, isto tako, više nisu mogla nazvati “ljudskim“, zarad jedine preostale svrhe, svrhe sopstvene ishrane i samoodržavanja te raspomamljene zveri.

Kompozicija Ponavljanja, ta simfonija života i smrti se i dalje, u svoj svojoj snazi, sa svojim horskim glasovima, katkad herojskim, katkad funeralnim, orila, treštala i odzvanjala svojim trubama i bubnjevima, raznoseći poput pakleno-rajske oluje, ili zatrpavajući i preplavljujući poput vulkanske erupcije, ili snežne olimpske lavine u času božijeg gneva, tu ne-svesnu gomilu ne-živih bića što su se još uvek insektoidno kretala, ispadajući iz njenog ritma, i bivajući uništena udarcima bubnja, ili svarena u utrobi zidina.

Ne znam koliko je prošlo od trenutka kada sam prestao da sviram svoje instrumente i odložio ih na Levu Stranu, prepuštajući se i postajući Jedno sa onim što nije bilo “ljudskih ruku delo“, stapajući se sa ostacima onoga što se još uvek moglo nazvati “prirodom“ i što je uporno a opet, mirno, težilo da opstane zarad kontinuiranog, sukcesivnog i iznovnog Ponavljanja, kao sekvenca, varijacija na zadatu temu, pa i čitava božanska, kosmogonijska kompozicija.

I dok sam, u svom miru, nasuprot brutalnom-anesteziranom haosu među Zidinama, uživao u svom i svekolikom postojanju, gubeći se u njemu i puštajući da me asimiluje, najednom me je omeo jezivo prodoran i treštav zvuk, te opazih kako mi se užurbano primiče nekakav krupan i snažan čovek, sa kapuljačom na glavi, koji je besno duvao u trubu. Zaključih da je nekakav vođa, zbog velike grupe ljudi koja je poslušno i mirno hodala za njim.Svi su nosili kapuljače i bili obučeni u nekakve crvenocrne mantije. Primakavši se na nekoliko metara od mene, pobodoše svoje crvenocrne zastave i posedaše na zemlju, a vođa mahnu rukom u pravcu mene i povika:

- I ti čekaš Njega?

- Iznenađen njegovim pitanjem, zaustih da mu odgovorim, no odustadoh kada spazih da on moj odgovor i ne očekuje. Energično je gestikulirao, zapovednički se obraćajući toj velikoj grupi ljudi u crvenocrnim odelima, sa kapuljačama na glavama, koja ga je ćutke i sa velikom pažnjom slušala i gledala.

- Zašto si prestao da sviraš? - zazvučao je glas koji je dolazio iz mene, kao i iz svega oko mene, iz svega onoga što se nije nalazilo među tim strašnim zidinama.

- Nisam baš sasvim siguran. Možda čekam ženu anđeoskog glasa sa kojom ću ponovo zasvirati svoje instrumente, stopivši se sa njom u ovu kosmogonijsku, božansku Simfoniju. A opet, možda od ovih ljudi u crvenocrnim odelima očekujem ono što odavno priželjkujem, zarad onoga u šta verujem. Možda im pripadam! - pomislih, odgovorivši Glasu.

- Ovi ljudi među zidinama ne veruju ni u šta, upravo zato što pogrešno veruju, slepo poštujući ono što ih uništava, paradoksalno i pogubno obmanjeni i zabludeli. Ovi ljudi van zidina veruju u ono što će uslediti nakon njihovog rušenja i to je njihova misija i ideja za koju žive - prozbori Glas.

- Ono u šta ljudi ne mogu da veruju je često i ono najlepše i ono "pravo" pa, jer mu se često ne zna ishod i svrha, ostaje da bude ispunjeno od nas samih, našim delovanjem i verom – u suprotnom, ostaje zapostavljeno na našu štetu! – prošaputah zamišljeno, zagledavši se u pravcu zidina iznad kojih se uzdizala gusta, tamnozelena mijazma.

U tom trenutku ljudi u crvenocrnim mantijama odlučno ustadoše i zauzeše stav kao da čekaju nekakvu zapovest. Onda počeše duvati u trube i udarati u bubnjeve.

A zatim se, kao grmljavina, ponovo začuo Glas:

„Zato obiđite oko grada, svi vojnici, idući oko grada jedanput na dan; tako učinite šest dana. A sedam sveštenika neka nose sedam truba od rogova ovnujskih pred kovčegom; a sedmog dana obiđite oko grada sedam puta, i sveštenici neka trube u trube. Pa kad otežući zatrube u rogove ovnujske, čim čujete glas od trube, neka poviče sav narod glasno; i zidovi će gradski popadati na svom mestu, a narod neka ulazi, svaki na prema se.”

Da li je sad trenutak? Da, sad je taj trenutak! Da li je vreme? Da, vreme je…

…Sedmi dan… I opet sedmi dan… I opet sedmi dan… I opet Ponavljanja… I opet… Ukrug…

Igor Rajović

Komentari

Komentari