Foto: 
autor nepoznat

Ja tebi, ti meni

Ustao sam tačno u četiri i petnaest, dobro se sećam. Istuširao se, naprskao kolonjskom Pino Silvestre, i uskočio se  u bele starke, farmerice Kasuđi, i Serđo Takini majicu boje trule višnje, kako i priliči zemunskom mangupčiću kad ide na sudar sa ženskom kakva se samo poželeti može. Strpao sam Bibliju u papirnu kesu, neprovidnu naravno, zašto svaka budala koja me sretne treba da zna šta ja čitam, i u samiški kupio veliku Tobleronu i ljubazno zamolio prodavačicu da je upakuje u šarenu hartiju. Tako opremeljen uputio sam se kod Anđele, ne pitajući se više šta me čeka tamo, rajski vrt ili božja kazna? Trijumf ili brodolom?

Kucaj prije nego što uđeš, tajna su vrata podzemnih voda...

Kucaj i otvoriće ti se! – kaže se na jednom mestu u Novom zavetu, ali tu ću materiju apsolvirati znatno kasnije, kada budem imao mnogo više soli u glavi. A sad sam bezglavo jurišao ka to anđeoskom biću kao nekakv osvajač ili mitski glasnik koji hita da svetu obznani radosnu vest. Ne pitajući za cenu. Spreman na sve.

Nisam kucao. Nisam ni pozvonio, kako nalaže red. Pritisnuo sam kvaku i vrata su se, takoreći, sama otvorila. Onda sam ugledao nju. Čekala me je, nasmejana, u vidno dobrom raspoloženju. "Možda me je i videla sa prozora?", pomislio sam. Njen stan je tako okrenut da je stvarno mogla da me vidi. Bila je u tankoj nebo plavoj apa-drapa majici i šortsu boje indiga. Lepa. Prelepa.

– Zdravo, mangupčiću! – rekla je.

– Zdravo, Anđela – odgovorio sam.

Smušeno, a kako bih drugučaje, izvadio sam iz kese i pružio joj najpre čokoladu a potom i Bibliju. Obradovala se kao neko ko stvarno voli slatkiše.

Dobro je, pomislio sam, probili smo led, to je sad najvažnije.

Zahvalila mi se i dala mi znak rukom da prođem u dnevnu sobu. 

– Sedi gde hoćeš – rekla je. – Kao da si kod svoje kuće.

Nikad nisam video takvu sobu. Odnosno jesam, u nekim filmovima video sam nešto nalik tom njenom kutku, ali prisećajući se kao kroz neku izmaglicu. Bila je svetla i prozračna, ali, na moje iznenađenje, u njoj ne beše uobičajenih komada nameštaja, kao što je kauč, fotelja, komoda ili ormar. Bila je samo jedna polica sa knjigama, od zida do zida, stalak sa televizorom i muzičkim uređajima, velika prostirka za spavanja, prostrta po podu i tri taburea za dečiji uzrast, rekao bih, i jedan pikolo stočić na kome je gorela mirišljava sveća ljubičaste boje, imala je gust, opori miris tamjana. Sve u svemu, tako nešto nisam očekivao. Sve drugo jesam – i da joj je stan namešten kao kupleraj, i kao filmski studio, i kao hemijska laboratorija...

U takvom prostoru može da živi samo totalna luđakinja,  pomislio sam. I da usput skuplja totalne kretene, ovakve kao što sam ja. Ali šta to ja pa mnogo znam o ženskom svetu, u koji sam, istinu govoreći, tek bio zakoračio? Bolje mi je da ne mudrujem mnogo i da se prepustim trenutku. Seo sam na najbliži tabure i skupio se tu, pogledujući ka njenoj polici sa knjigama. Možda se tu nađe nešto i za mene, od Mome Kapora ili Sidni Šeldona, na primer. Kamo lepe sreće – uzdahnuo sam. Odatle me je streljala gomila nekakvih hrestomatija, prelogomena, hermenautika, fenomenologija i dijalektika – kao da svejedna hoće da mi kaže: Hajde, put pod noge, dečko, nema ovde ništa za tebe! Okrenuo sam glavu na drugu stranu, ka vratima, odekle je dopirao zvuk Anđelinih koraka, i onda spazio na podu, pored njenog ležaja, knjigu Ota Vejningera Pol i karakter. Bože dragi...

– Šta ćeš da popiješ, mangupčiću? Koktu ili šveps? Ja volim i jedno i drugo... –  oglasila se konačno.  

– Može kokta.

– Okej. Idu kokte... A, evo i mene.

Dolepršala je, spustila koktice na stočić, a onda, najpre ga pomerivši bliže sebi, sela na drugo taburence, i to tako da smo sad bili face to face, gotovo da smo se dodirivali kolenima.

– Priznaj, ovakav ambijent nisi očekivao?

– Nisam, priznajem.

– A šta si mislio da ćeš ovde zateći, pristojno uređeno građansko domaćinstvo? Kupleraj? Filmski studio? Ili možda hemijsku laboratoriju?...

Jebote, ona kao da mi čita misli! Nisam znao šta da odgovorim, nemušto sam slegnuo ramenima.

– Dobro, onda da pređemo na stvar. Zato smo ovde.

– Da pređemo – rekoh, mada pojma nisam imao šta bi to njeno da pređemo na stvar moglo da znači.

– Počnimo sa igrom istine,ako nemaš ništa protiv?

– Nemam. – odgovorim.

– Ja ću prva. Reci mi, ali krajnje iskreno, gde bi najviše voleo da me dotakneš? Po kosi? Vratu? Bedrima? Kolenima? Možda po guzi?... Ili po grudima?...

Kao da sam u momentu bio izgubio razum, neki crni pečati mi zaigraše pred očima. Video sam njene grudi u gro planu kako se nadimaju ispod one tanušne majičice, samo što ne progovore. Kažu da se to zove sužena svest i da čovek u takvim trenucima nema kontrolu nad sobom. Pokušavao sam da se saberem, a ništa mi nije bilo jasno. Zašto me to pita?

– Okej. Nuđen kô čašćen. Ako ti nećeš, ima ko hoće. – reče ona i uzdahnu doboko.

Kao da je uradila baš ono što je trebalo. Kao da sam u zvučnoj vibraciji tog njenog uzdaha, koji je bio prostrujao prostorijom, osetio gorko razočarenje i prekor što mi je pružila šansu a ja je tako glupavo profućkao, to me je nateralo da ispalim kao iz topa:

– Grudi!!!

– Grudi?! Siguran si?

– Jesam!

– Dobro. Opet si se izvukao.

Isprsila se onda preda mnom i zažmurila.

– Onda, šta čekaš, tvoje su. Slobodno možeš da ih dodiruješ, ali nežno, ne trpim grubosti s muške strane. Ok?

– Misliš ozbiljno? Da mogu...? –  upitah je (vaistinu, trebalo mi je tada snimiti facu!).

– Naravno da mislim ozbiljno! Izvoli, tvoje su...

– Dobro, kad kažeš da su moje...

Pružio sam ruke kao mesečar, a ona se sa svog mesta primakla još malo ka meni i njene tople zrele dojke bile su stvarno moje. Mesio sam ih onda, mesio i mesio najnežnije što sam umeo, a ona uživala, prepuštajući se mom milovanju kao da sanja najlepši san. Lepo sam to video. Preko njenih spuštenih kapaka mogli su se nazreti pokreti očnih jabučica kad god bih prešao prstima preko njenih slatkih ušiljenih bradavica. Živote...

Ovako nešto stvarno nisam ni sanjao! Za ovo treba živeti! I umreti ako treba!

– Stop! Ne možemo više ovako!

Poskočila je najednom i upiljila se u mene.

– Prelazimo sad na drugu igru: ja tebi, ti meni! Može?

– Može – rekoh drhtavim glasom, kao da učim da govorim. Ne znajući ni otprilike šta bi to njeno ja tebi, ti meni moglo da znači.

Sad kad me je ovako izludela može da mi radi šta god hoće. Da mi je rekla da dubim na glavi, ja bih se istog časa izvrnuo na glavu.

– Ovako ćemo onda – reče.

Jednim pokretom skinula je majičicu i bacila je u drugi kraj sobe. Njene grudi bljesnuše svom svojom lepotom i sjajem, kao dve komete fijuknule su i zabile mi se pravo u zenice.

– Ovu Bibliju što si doneo ostavićeš kod mene. Svakog četvrtka ići ćeš tamo u Dom molitve, na ispiranje mozga i po novi primerak Biblije. I ako se sretnemo, što je vrlo moguće, ne poznajemo se. Kao što već znaš, ja tamo idem poslovno i to te se ne tiče. A petkom, u ovo doba, dolaziš kod mene i donosiš mi Bibliju. Zauzvrat moje grudi će biti tvoje, isto kao sad. To si, uostalom, sâm tražio. Pustila sam te da biraš šta hoćeš i izabrao si ono što najviše voliš, zar ne?

"Bogme jesam, i opet bih!", pomislio sam.

– I da. Ne nadaj se da ćemo ti i ja i da se kresnemo, jebačina ne dolazi u obzir. To bi onda bilo nešto previše lično, a ovo ja tebi, ti meni, o čemu smo se upravo sporazumeli, je usluga za uslugu, manje poslovno a više prijateljski doduše, ali šta fali? Da li smo se razumeli? Ako nećeš, reci slobodno. Ni na šta te ne prisiljavam, sve je stvar dogovora. Ako ti nećeš, ima ko hoće...

Ma šta neću, ženska glavo, napisao bih novu Bibliju, ako treba, samo da još jednom pomazim te tvoje grudi tako sočne, tako...

– Hoću! Hoću! Pristajem! – rekoh, podigavši se i upiljivši joj se u okice. – Biće baš tako kako si rekla, svega mi na ovom svetu.

– Super. Znala sam ja da si ti jedan pametan mangup – rekla je i vratila se u malopređašnji položaj i isprsila se opet, zažmurila i čekala na mene.

Živote!... Spustih se i ja dole i poleteh odmah ka njoj. Ščepao sam je za grudi kao ludak. Ali nisam bio grub. Ne! To nikako, to ona ne voli rekla je, a ja nisam sedeo na ušima. Mazio sam ih, milovao, ljubio do besveti, sisao njene sočne bradavice...

Zbilja ne znam kome je od nas dvoje bilo lepše, ko je više uživao, da li ona? Da li ja? Tek, u jednom trenutku nešto je prslô pred mojim očima i znao sam šta se dogodilo, a znala je ona. Osetila je to ženski onako. Rukom je potražila moj šlic, i napipavši moju pomahnitalu muškost, šapnula mi:

– Gotov si, mangupčiću – kao da je time bila iznenađena.

Kasno si se setila, dušice, pomislio sam. A i šta si očekivala, da mogu da izdržim a da ne prsnem, pa nisam ja od kamena majku mu...

Ustala je i pustila me da je obgrlim oko bedara i da je poljubim u stomak. Potom me je uhvatila za ruke i dala mi znak da ustanem.

– Za danas je dosta – rekavši.

Ustao sam, premda nevoljno. Šta sam drugo mogao?

– Idi, istuširaj se, ako hoćeš. Ne možeš takav na ulicu.

Ne znam šta mi je bilo. Opet sam je poslušao kao da sam njena igračka.

Njeno kupatilo bilo je simpatično i ukusno opremljeno, sve u svetloroze tonovima, na pločicama cvetić ovde, cvetić onde. Utrčao sam pod tuš i čim sam ostao bez odeće postio vodu da tuče odozgo po meni kao sa nebesa. Ali, evo nevolje, onaj moj đavolak opet je počeo da mahnita,  morao sam nekako da ga umirim. Najpre sa obe ruke pa onda jednom pa drugom naizmenično, gore-dole, gore-dole, gore-dole, gore-dole, samo da što pre izbacim iz sebe tu napast što me je opet đavolski spopala i da se kako-tako vratim u normalu.

Ne lezi vraže, kada sam koji minut kasnije bio na vrhuncu i taman počeo da se oslobađam tog suvišnog, zapenušalog tereta koji je prskao svuda okolo, po kabini i pločicama, kroz onu zavesu od vodenog mlaza ugledah je ispred sebe, stajala je sa onim svojom zagonetnim smeškom u očima i, rekao bih, uživala u prizoru.

Ne, ni najmanje se nisam stideo što sam to obavio tu, pred njom. Uostalom, sama je to tražila, ušla je bez kucanja.

– Alal vera, mangupčiću – reče mi onda.

I odmah sam osetio novu napetost između nas dvoje.

– Ti baš imaš čime da se pohvališ... Sigurno imaš i gomilu obožavateljki...

Prišla je sasvim blizu mene, tako da sam mogao da je dodirnem – i odmah sam poželeo da je uvučem pod tuš, pa, što se kaže, kud puklo da puklo.

– Ako budeš pametan i ako me budeš slušao – šapnula mi je – jednom ću ti priuštiti veliko zadovoljstvo. Takvo da ćeš da poletiš do neba.

Onda se odmakla od mene, poslala mi poljubac i nestala.  Ostavivši me opet samog, da stojim pod onim mlazom vodurine što odozgo bije po meni kao sa neba, kako me je maločas i zatekla: sa kitom u rukama.

Iz tvojih usta u Božije uši, Anđela – rekao sam sebi.

Preko takvih obećanja se ne prelazi olako. 

Vratio sam se, ubrzo, u njenu sobu golišav i zatražio od nje fen, da osušim kosu.

– Prvo se obuci –  rekla je.

Čim sam je poslušao, dala mi je znak očima da se ponovo smestim na ono taburence. I tu mi je onda svojeručno, pevušeći nešto, kao da uživa igrajući se sa kućnim ljubimcem, sredila frizuru.

Potom smo dovršili naše koktice i još jednom dali časnu reč jedno drugom da ćemo poštovati dogovor.

Rastali smo se kao pravi prijatelji, koji se poznaju bezmalo od rođenja. Ovaj put poljubivši dvaput jedno drugo u obraz.

– Vidimo se onda – bilo je sve što smo na kraju rekli jedno drugom.

Izašavši iz njene zgrade, nisam znao ni kako se zovem, a kamoli nešto drugo. I samo mi je jedna stvar bila na pameti: da iz tih stopa odem negde da se baš onako pošteno, ludački napijem. Kao nikad do sad.

I da se nikad više ne otreznim.

 

Odlomak iz romana „Vrata podzemnih voda“

Komentari

Komentari