Jedan dan života

Kada se sve sabere i oduzme, danas je bio dobar dan. Uskoro će se završiti, jer je do ponoći ostalo još oko pet minuta. Bez obzira na to, treba biti pošten pa reći, da dugo, vrlo dugo, nisam imao bolji dan.

Probudio sam se kasnije nego obično. I fino sam spavao. Doručkovao sam uobičajeno. Osjećao sam se nervozno, a opet u neku ruku i bezbrižno. Da li je moguće da se čovjek tako osjeća? Izgleda da jeste.

Poslije toga sam išao u šetnju. Napravio sam nekoliko krugova da malo razbistrim glavu na svježem vazduhu. Pomoglo mi je da ne mislim. Šetnja uvijek tako utiče na mene.

Kada sam se vratio, shvatio sam da me na krevetu čeka Dostojevski. Mislim, ne on lično, već njegov roman „Zločin i kazna“. Braćo draga, ima već dva mjeseca kako se rvem sa tom knjigom. Svi kažu da je on vrhunski pisac, ali mene je samo vrhunski uspavljivao. Bilo je dovoljno da pročitam stranu ili dvije i da odmah zaspim. Pitao sam se koliko bi bio jeftiniji ili skuplji od bočice tableta za spavanje. Prednost „Zločina i kazne“ je u tome što ne bi morali da prodaju cijelu knjigu, već svega stranicu – dvije, a to je mnogo jeftinije. Nego, ostalo mi je još malo do kraja romana, pa sam odlučio da ga završim do ručka. Jer, realno, kada ću ako neću sad?

Svega par minuta nakon što sam završio roman, bilo je vrijeme za ručak. Danas jedem drugačije nego obično, jer tako sam poželio. Kako samo miriše ova bečka šnicla i ćevapi. Znam, nije baš uobičajena kombinacija, ali šta ću kad volim. I ja sam samo čovjek. Za dezert je parče čokoladne torte. Ne sjećam se kada sam posljednji put osjetio tako snažan miris čokolade. A čokoladni preliv? To je san snova. Mekan i hrskav u isto vrijeme. Kako je to moguće? A tek onaj osjećaj dok se zalogaji tope u ustima, dok tijelom kao da se širi taj intezivni ukus čokolade. To nije kolač, to je simfonija, magija, nešto van ovog svijeta. Da sam bolji s riječima mogao bih da napišem pjesmu, ovako…

Poslije ručka, svratio je naš pop Miroslav. Ljudina od čovjeka. Već neko vrijeme pokušava da me zainteresuje za vjeru. Donosi mo Bibliju i žitija svetaca, ali rođaci, nisam ja iz te priče. Živio sam bez svega toga svo ovo vrijeme, mogu i ovo što mi je ostalo. Vidim da je razočaran i da mu nije pravo, ali šta da radim, takav sam.

Ostatak dana je brzo prošao. Valjda je to tako, sve što je lijepo, kratko traje. Sat pokazuje da je do ponoći ostao još samo minut, a i on brzo curi. Opet se vratila ona nervoza. Kaiš me steže. Još deset sekundi do ponoći. Stolica me žulja. Pet sekundi. Stražar stavlja ruku na prekidač. Zbogom. Još samo sekund.