Jugoslovenka

Rođena sam u zalivu, more me oblikovalo i vajalo, a mnoge kiše učile strpljenju, tu sam odrasla. U njemu sam dostigla zrelost, spremala za malu, pa veliku maturu, postala žena.

U Boki sam se i zamalo udala, za Bokelja. Hm. Nije bio Bokelj, mada jeste pomorac. Krv zalivsku je nosio samo jednom svojom četvrtinom, upravo ta ga je četvrtina odgojila, pa je zbunjivao svojom pojavom.

Ni ja nisam čistokrvna primorkinja, jednom polovinom nosim u sebi gene kapetana i trgovaca koji jezdiše po Sredozemlju i Jadranu, druga polovina je ratnička i hajdučka, crnogorska. Ruke suve i žilave dobila na dar od mnogih majki koje suživote u vrtačama ostavljale. Mlade udovice napuštene, nakon mnogih bojeva, same sa malom djecom što su ostajale.

Poglede naslijedih mutne, od mnogih prekookeanskih putovanja svojih predaka, i mnogih pogleda kroz durbin u plavetnu prazninu, kroz izmaglicu, u pokušaju da se nasluti kopno nakon mjeseci ljuljanja. To kopno meni i dalje izmiče.

„Imamo li ciganske krvi?“, upitala sam jednom oca, gatajući o porijeklu krupnih i prodorno crnih očiju, koje se prenose iz generacije u generaciju. „ Ciganske nemaš, ali za albansku ne garantujem.“, smijao se plašeći me mutljavinom genetskog koda i blizinom granice, a ja sam se zamislila nad Ilirima, nad tim visokim i crnim precima , tamnih očiju i grubih vjeđa. Sjetih se Teute , Ilirske kraljice, pa već u sledećem trenutku postadoh ponosna na svoje kraljevsko porijeko. Kraljevsko i zalivsko. Gdje li je ono pramajka bacila veliko blago? Tek kad Sopot proradi izbaci poneki zlatnik zapleten u ribarske mreže, izvlače ih povremeno ribari da legenda o njemu može i dalje da živi.

Školovala se u Vojvodini i dugo ostala u ravnici. Omekšala mi je i onako mutan pogled na svijet, utihnula mi je glas, ublažila ostrinu, umanjila viku kojom se obraćam sagovornicima,naučila me da hodam sporo , da se ne guram u javnom prevozu, da ima vremena i prostora za sve nas.

Rodbinskim vezama rano upoznah vojvođansko selo, od djetinjstva naučih kako se vozi u čezama, plašljivo dodirivah masivne sapi štajerskih konja, osmjehom me darivale vatrene  Sremice, naučih kako kuvaju Banaćanke i koliko su bezbrižne Lale, pa tako napojena slikama iz djetinjstva utopih se u panonsko more. Uljuljkana zaboravih ko sam.

Kroz polja Srbije sam putovala nekoliko puta godišnje, od zavičaja do životnog prebivališta. Najviše sam voljela Rašku, zeleni brijegovi i široka polja, mnoge ruševine zaboravljenih tvrđava i gradova. Slovenska mitologija i priče iz vlaškog kraja oblikovale su u meni dušu sklonu maštanju i sanjarenju. Na studijama srela doživotne prijatelje iz srca Srbije, sa nekima drugovala, sa nekima i kumovala, moji ostaše.

Kasnije sam sretala opasnice Vlahinje, dugim kosama su obećavale muškarcima vrele noći, a u rukama su krile vještine starih magija, zaboravljenih u uglovima sela i pod pragovima kuća.

Kroz duge studentske noći doprle su do mene jedne večeri „Zajdi Zajdi“, „Jovano Jovanke“, te mi se Makedonija uvuče duboko u srce svojim zvukom, zauvjek, iako nikad viđena, ali potpuno usvojena kao moja. Lela, „ goro, le , sestrice“, pozvana šumska majka da umiri tugu nevoljenog. Meni sklonoj maštarenju otvoriše vrata mistike i južnjačke topline. Putem internet magije u Makedoniji nađoh i brata po duši, koji više od deceniju pronalazi sebe u mojim pričama i ja njega u svojim rečenicama.

Kafu ispijam rado i najčešće sama, Bosna mi nije ravna koliko dugo može stajati preda mnom, pijem je i hladnu. Zavoljeh lokume sa ružinim laticama. Volim sjedati na podu, poznajem i lijepu Eminu sa plavetnim pogledom. Sevdah mi nije stran, počiva i noćiva u meni poput dobro znanog gosta. Obilazeći male radnje sa sitnim nakitom filigranskog veza zaljubih se u Baščaršiju na prvi pogled. Često se nadam povratku zbog kafe obećane, a neispunjene.

Probudile me jedne noći plaže zaliva. Uznemirile nomada u meni i pozvale na povratak kući.

Učinila mi se odjednom niska ravnica, zaličila mi močvarna polja oko Dunava na prelive boja u odlomcima Filipa Latinovića, pa me prizivaše dugozalivska proljeća Ivana Galeba. Hrvatsku sam upoznala kroz književnost,glavni grad vidjela samo jednom, dovoljno da osjetim dah zapada. Davno provela par dana na plitvičkim jezarima, tek toliko da mi se plavetnilo i vodopadi utisnu u oči. Zavoljeh primorje hiljadu ostrva i sanjam da ću ih jednom malom brodicom i vedrim suncem obljubitisvako ponaosob stopalom svojim. Koračala popločanim ulicama Korčule bosa i dočekala na njoj, gledajući u pučinu,svitanje. Činilo se,toga jutra u izmagici, da je cijelo ostrvo na leđima kornjače i da će se jednog trenutka pomjeriti i zaploviti.

Samovoljna kao Slovenka, nezavisna, okrenuta neobuzdanošću svojom ka visokim vrhovima. Kroz vratolomne slalome i skokove zavoljeh skijanje i skijaše nekog sad zaboravljenog vremena. Dugi niz godina imala cimerku sa slovenačkim pasošem, ta hladna i suzdržana plavuša naučila me disciplini, štedljivosti i odanosti.

Onda se naljutim pa mi zamjeraju,uzalud mi sva uglađenost kojom se ponosim kad lupam rukom o stol kao Hercegovka, tvrda i tvrdoglava u odlukama, čvrsta poput kamena iz kog je iznikla, nepokolebljiva.

Tako se opet vratih u krug korijenima. Tvrdi ljudi od još tvrđeg kamena sazdani. Stopala mi duboko uranjaju u tradiciju, a ja svojim krošnjama, lišćem i novim izbojcima cvjetam, svestrana.

Volim široko i lako, i duša mi se cijelom balkanskom divljinom prožima, jer ja sam Jugoslovenka.