Foto: 
autor nepoznat

Kada sunce zađe (drugi deo priče "Povratak")

Pod dejstvom prizora, koji se tik pred njegovim očima odvijao, on se preobraćao u senzitivno biće, kakvo nikada nije bio. Njegov um je preplitao slike, gledajući u gracilnu sliku žene, tako nežnu i krhku, koja pleše, vođena vetrom, delujući nestvarno. Ponavljao je u sebi nepovezane reči koje mu delovahu smisleno u nemom recitalu upućenom njoj. Njeni skladni pokreti, uvežbani godinama, pratili su cikluse prirode, od proleća do naredne zime. Vežbala je sa mačetom, lomeći vazduh oštrim pokretima, u belom kimonu, izgledajući poput sna.

- Ko si ti? Nipošto ne možeš biti ona koju sam ostavio da ispunim hirove svoje mladosti. Moja plahovita narav me je upravo porazila.- umor ga savlada, te je on video lepotu i pošto zatvori oči.

Kad se probudio, beše u sobi sa belim, svilenim zavesama do poda, lelujavim kao njena duga, srebrna kosa, na dušeku tvrdom, i ona lepršavost usaglašena sa vetrom beše nestala kroz san. Bio je uveren da to ipak nije san. Začu smeh, glasan, primamljiv i nekako zavodljiv, pa on ustade da proveri ko je vlasnica tog zvonkog smeha.

 Na zadnjem tremu kuće sedela je žena, koja do maločas beše plesala na vetru i pored nje mladić, čiji ga lik podseti na nekoga.

- Baš dobro! Tu je.- reče, pa otvori vrata i kroz hodnik, čiji je parket škripao, nađe otvoren izlaz, na kome je treperela milozvučna zavesa, satkana od kristala i perli, posebnom tehnikom tkana. Čim zakorači na kamene pločice, razgovor zamre. Žena mu dade znak rukom da sedne kraj nje. To nije bila njegova Suzi, ako se uopšte može nazvati neko svojim posle toliko godina odsustva. Ona mu naspe čaj u šolju sa motivima sa kineskih vaza.

- Ko si ti? Ti nisi Suzana?

- Ja sam ona koja bih bila da si ti ostao! - reče ona, ali on to ništa nije razumeo. Dok je posmatrao dok vežba i sinoć kad je tek došao, ona je bila mlada, sa porculanskim licem i dubokim očima, a ova žena, imaše lice izborano, usne suve, a oči zamrle.

- Ne razumem ništa.- reče, dok je palio cigaretu i posmatrao mladića koji ga nije ni pogledao.

- Pa da si ostao ovde kakav jesi tvoja neverstva bi mi unistila dušu. Nisi me voleo, znam. Žena kad nije voljena ona propada, ali ti si na vreme nestao.

- Ja ne znam kakva ti je ova prevarantska igra, Suzi. - reče on, pošto udahnu svež planinski vazduh i poče da kašlje. - Mora da si u međuvremenu postala veštica, koja ovakvim lepim mladićima pije krv. Našla si nekog ko ti može biti sin.- mladić se nasmeja, vrteći glavom.

- Njegova mladost me je povratila, duh vedrine počiva sad u meni, ali on ti nije konkurencija. On je tvoj sin! - rece ona.

- Moj sin?! To nije moguće! - reče on, i spusti pogled na kutiju cigareta i upaljač, pa žudno upi dim u sebe, da ga osnaži, nije smeo da gleda u mladića. Njegova mladost je bila njegov poraz. Kad je pogledao tu čudnu ženu, opet je vide kao mladu ženu, pa reši da  ispita kasnije o čemu se ovde radi. Njene usne, rumene poput jagoda i neobični pokreti ruke, ukazaše mu da to nije ona žena koju je ostavio. Ovu on nikad ne bi ostavio. Nikad.

- Ko si ti? Kako se zoveš? Jel Suzi živa?

- Ne zaslužuješ odgovor.- reče mu ona ustajući,- Čovek koji voli jednu ženu, nikad joj neće okrenuti leđa, biće pored nje, jer voli ono što ona jeste, a ne samo kako izgleda. I ti više nemaš prava na ovu kuću. Proglašen si mrtvim, posle toliko godina kad od tebe nije stigla ni razglednica.

- Ovo je moja kuća. Ne možeš tako, ti...ti si veštica! Gde mi je žena? A ti mali, kako se ti...zoveš? - opet mu se spavalo. Šta je u ovom čaju? Dovraga, koji me đavo naterao da se vratim ovde. Priviđaju mi se neke vile, veštice, šta je ovo? - nije mogao da drži otvorene oči.

- Danko, zovem se Danko.- čuo je kroz san, kroz kapke se provlačio  zvuk vode sa reke.

Ponovo se budi u kući, pa iznervirano baca sa sebe prekrivač. Soba ogromna, prostrana, mirisala je na neko jelo koje je znao po sećanju. Na stolu stoji kafa i rakija, ili mu se čini. Ustaje i brzo pije rakiju, dok nije nestala. Pred njim žena, mala, slatka, sa očima koje se cakle kao oprana okna prozora, seda kraj njega i posmatra ga zaljubljeno. Posle toliko godina.

- Suzana?- pita oklevajući.- Daa, ko bi bio drugi?- kosa napola seda, upletena u pletenicu, spuštena koketno niz vrat do dubljeg dekoltea, bele kože, svidjala mu se baš takva kakva je postala. - Objasni mi, molim te, ne muči me više! - zgrabio je njenu malu, vruću ruku.- Znam zaslužio sam da me kazniš, oteraš, uradiću sve što tražiš, samo mi molim te, objasni sve.

- Kad si otišao, bila sam trudna, četvrti mesec. Bila sam toliko očajna, da sam htela da ubijem i sebe i dete, ali bilo je kasno. Živela sam sa tvojom babom, znajući dobro kako si labilan kad vidiš ženu, što mi je uostalom i tvoja bakuta pričala. Neru, to je ona koju si video da vežba, slučajno sam upoznala. Njena priča je teška. Ne bih te zamarala sa tim, ali Nera mi je pomagala u ovoj surovoj planini, jer iako ste osmislili da bude vikendica, nisam želela da živim u onom stanu, punom uspomenama na tebe. Ono što smo ja i Nera uradile tebi  je obmana uma, čarolija koja se odigrala pred tvojim očima. Znale smo da ćeš doći. Ja bih te odavno ostavila i zaboravila, da ja nisam od onih žena čekalica, žena jednog čoveka. Kad sam rodila Danka, svet sam okrenula ka njemu, on mi je davao snage. Sada i on ima svoju porodicu, koju ćeš upoznati. Imaš i unuke.

Ono što je tražio u svetu, imao je tu pred nosom, za sve ove godine lutanja i traženja, uživanja, a ponekad i neizmerne tuge nad sobom, sebično je mislio da samo on pati. Pitao se da li sme da se vrati, šta će zateći u toj drvenoj kućici, daleko od sveta, šta ako ona nije živa. A ona ga dočekuje sa ljubavlju za koju nije znao da postoji. I sa sinom koji se zove...kao on.

- Ti si moj život, Danko.- reče mu Suzi.- Dala sam mu tvoje ime, mada ima imena dva, Ivan je drugo ime, za slučaj da mi se vratiš. Verovala sam u to, znaš.- spustila je glavu.

- Ja, ja to nisam zaslužio, ti imaš srce. Zašto si mi oprostila?- izašao je napolje, vetar je duvao, mrak se spuštao noseći u sebi živopisnost noćnog neba. Začuo je graju dece, koja su se penjala do kuće na brdu.

Kuća je ponovo dobila dimenzije koje je imala kad je ušao u nju prvi put posle 27 godina, njegov sin je proširio da bi imalo mesta za sve. Rekao je majci da je on nikada neće ostaviti, da će njegova žena i deca živeti sa njom.

- Kad sunce zađe, naći ćemo se u sutonu naših života, ti i ja, moja Suzi! - zagrlio ju je.- Čime sam zaslužio ovakvu ženu i sreću, a da prstom nisam mrdnuo.- niz izborano, ali još lepo lice, slivahu se suze.

- Nisi zaslužio. Ljubav se ne stiče zaslugama. – pa poče da ga grdi, kao da je malo dete, - Daj, ne blesavi se, da te deca vide takvog, smejaće ti se. Deda plače, svašta. Nego sam ja luda.  Ludača, dobro mi je govorila tvoja baba.- ušla je na tren u kuću.

" Kad sunce zađe, naći ćemo se u sutonu naših života"!- promumla Suzi, sa smeškom na usnama. – Koga sam ja čekala sve ove godine? Bio je grub, neotesan, a sad je poput pahulje…

Komentari

Komentari