Foto: 
Jim O'Connell

Kamenjarka

Ne znam kako sam stigao, a ni zašto sam došao ovde. Morao sam da pobegnem iz našeg skupo opremljenog, sterilnog stana u kom sam se gušio. Postala je nepodnošljiva, zlonamerna, ohola. Mrzim način na koji se kreće, kako se smeje, kako diše. Dugo ne delimo krevet, ne volim da me dodiruje. Odavno je mrzim.

Zašto samdošao baš ovde, među ove žene koje sam uvek smatrao polusvetom? Ima ih puno, neke sui lepe. One matore, kamenjarke drže udarna mesta uz sam auto-put. Trandže su dalje, u svom reonu. Gledam ih kako zabacuju glave sa jeftinim perikama – na njima je sve fake:dugi nokti, grudi... Gade mi se! Muka mi je, treba mi svež vazduh.

Mogao sam da odem bilo gde, kod prijatelja, rođaka ili da šetam i razmišljam. Da u Crkvi razgovaram sa Bogom, nekada mi je to donosilo mir. Toplo je letnje veče, a ja sav drhtim. Palim cigaretu, treba mi da se smirim, a u stvari dim mi krade vazduh.

Naslanjam se na betonski stub, vrti mi se u glavi. Prilazi mi jedna od njih. Ne, neću seks. Ne, nisam voajer, pusti me. Gledam je kako se okreće i nešto govori drugim devojkama. Dolazi jedna matora, gleda me i ispituje. Ne, nisam ni pandur. Ne znam zašto sam ovde. Nije mi dobro, ne mogu da dišem. Ispuštam cigaretu i polako klizim niz stub. Pred očimami sve treperi. Daj mi malo vode! Nemaš? Nađi jebenu vodu, neću rakiju, matora sljokaro. Moja ljutnja prelazi u bes, aslabost u potpunu nemoć. Ona viče, zove i nekoliko njih dotrčava. Muti mi se u glavi, ne vidim, samo čujem glasove koji su sve tiši.

Ležim pored nekih kola, ispod mokre glave mi je nešto što smrdi na mešavinu jeftinog parfema i naftalina. Ona me gleda, matora kamenjarka. Dobro sam, hvala, bolje mi je. Pokušao sam da ustanem, ali sam još uvek slab. OK, ležaću još malo. Ona me gleda, pita me za mobilni da zove hitnu. Ne, ne treba, bolje mi je. Nisam narkoman, nisam krizirao.

„Danas se drogiraju takvi kao ti, nalickani. Pošten svet nema ni za ‘leba. Ja jedva sastavljam kraj s krajem, a po celu noć sam ovde.“

Ko o čemu kurva o poštenju. Objašnjava mi da su na TV-u rekli da je danas trebalo da izbegavamo vrućinu. Onda me svojom jakom, gotovo muškom šakom dodirne po glavi. Nežno kao da sam joj tek rođeno dete, i ja plačem. Osećam kako je nežna, polako me smiruje, ali još jače plačem.

„Izbaci to iz sebe, to je stres a od njega se dobija rak. Marinela je samo ćutala i gutala, odsekli joj dojku, sve je to od stresa. Više ne može da radi, sad je tamo u cigan mali, onaj je ubija od batina.“

Pitam je kako se zove. „Ana Marija“, kaže i smeje se. Morala je da promeni ime, niko se ne loži da ima seks sa Ljubinkom. Ja prestajem da plačem, polako uzdišem i jecam. Ne, lažem je, nikada ne bih rekao da ima 43 godine, a izgleda barem desetak starija. Vidim da joj je milo, duže će da radi ako dobro izgleda, uz osmeh odgovara.

„Zašto si toliko tužan, oči ti se ne sjaje?“ pita me. „Lep si čovek, imaš i para, što ne živiš?“  Ne znam šta da joj odgovorim. Sam sâm, u stvari nisam, oženjen sam, ali kao da nisam.

„ Želeo bih da me neko voli“, kažem.

Ona je navikla da je ne vole, ona je navikla da odradi. Gledam je, i pitam da li je ona nekada volela.

„Jesam, ali sam dobila batine kada sam se zaljubila u mušteriju.“ Oči su joj pune suza.

Gleda me blago, nekako majčinski i zaštitinički. Zbunjen i drugačiji,osećam ljudskost, neobičnu toplinu.Tužan sam jer su stereotipi napravili slepca od mene. Dok mi pomaže da ustanem, izvinjavam joj se. Ne, nije ništa propustila, još je rano – oko ponoći je gužva. Ne razume me.

„Izvini što sam mislio loše o ženama kao što si ti“, dodajem.

„Nema veze, navikla sam“, odgovara. „Ti nisi bacio kamen, a nisam ni ja Marija Magdalena. Ja samo živim, pokušaj i ti.“

Dok polako koračam, okrećem se da je vidim. Ona maše, ja se nasmejem i uzvraćam. Prijatelj kojeg sam pozvao da me odveze, stiže. Još jednom joj mahnem a oname ne vidi jer se već naslonila na haubu nekog automobila. Osećam čudno olakšanje, nasmejem se i odlazim da živim.

Nebojša Stefanović

Komentari

Komentari