Kletva (Priča je inspirisana legendom o Ševi)

Moja je zemlja dokle pogled seže.

Ona me miluje, poji i hrani.

Groblje predaka za nju me veže,

zato se ona voli i brani.

BALADA O ČOVJEKU

U jednom od posljednjih predgrađa, na izlazu iz grada, baš tamo gdje počinje šuma, smještena je bolnica. Odmah preko puta nalazi se i groblje. To je jedan, ne baš optimističan, pogled koji se pruža sa prozora bolničkih soba. Groblje je starije, to se zna, ali nije sigurno da li je bolnica izgrađena baš tu nekom greškom u urbanističkom planiranju, ili je svrsishodno predviđeno da bolnica i groblje oblikuju cjelinu, poput nekog crnohumornog vica.

Koliko je ta šala smiješna onim koji dospiju u tu bolnicu, to se ne može znati, ali se nešto može zaključiti po tome što su skoro na svim prozorima s pogledom na groblje spuštene roletne.

Svojim izgledom dugačkog i visokog pravougaonika, bolnica podsjeća na zid koji razdvaja svijet živih od svijeta mrtvih. Pa ipak, taj zid nije čvrst i snažan kao granit, već porozan poput kakve spužvaste materije, pa se kroz njegove rupice provlače nesrećnici i završavaju na groblju kome je sada bilo suđeno da ga prozovu bolničkom baštom.

Jesenja kiša koja je padala cijeli dan, konačno je stala. Sitni šljunak kojim su bile posute grobljanske staze, krckao je pod koracima Milana Božovića. Na već umirućem suncu presijavale su se mokre stare i nove humke i mermerno kamenje nadgrobnih spomenika. Koračao je Milan skrušeno, dobro poznatim stazama, stazama koje, na žalost, nije mogao da izbjegne.

Zaustavio se pored crnog mramornog spomenika sa slikom dječaka ispod koje je pisalo: STEFAN BOŽOVIĆ (2015-2017). Prišao je spomeniku i poljubio sliku. Krajevima rukava obrisao je suze koje su potekle. Upalio je svijeću i ostavio je na grobu. Prekrstio se i tiho je izgovorio: „Sine“.

„Zar je to život?“, pitao se Milan. Gubitak za gubitkom, poraz za porazom. I sve to da bi se okajali grijesi koje je naslijedio. I ovaj grob je dokaz toga. I sa tom smrću je trebalo sve da se zaustavi, makar privremeno. A opet, evo ga ovde u bolničkoj bašti, iščekujući crne vijesti iz bolnice gdje se doktori bore za život njegovog drugog sina, Siniše. Tek mu je dvije godine. Da li će doživjeti treću?

Osjećao je Milan težinu crnih oblaka kako ga pritiskaju, kako ga guše. Zar se zato rodio? Da bi patio, da bi gledao smrt oko sebe? Koliko krvi je potrebno da se spere grijeh? Mrtvi bi trebalo da plaču za živima, oni su ti kojima je potrebna utjeha.

Podigao je glavu i pogled mu je prešao preko okolnih grobova. Kamen do kamena, slika do slike, ime do imena. A imena su bila brojna: Darko Božović, Jovan Božović, Đorđe Božović i sve tako redom dok oči u daljini više nisu raspoznavala imena.

Prekrstio se još jednom i poljubio sliku. Zatim se uputio ka drugom kraju groblja, onom koji se graniči sa šumom. Kada je došao nadomak šume, zastao je nekoliko trenutaka kao da oklijeva. Sunce je bilo na zalasku, a po mraku nije pametno biti u šumi. Okrenuo se oko sebe, kao da želi da se uvjeri da ga niko ne prati i zatim se uputio, ne baš sigurnim korakom, u šumu.

Bila je to velika gusta šuma sa snažnim i visokim drvećem. Čak i sada kada je lišće opalo, u njoj preovladavaju sjenke i tama. Šuškalo je lišće pod Milanovim koracima dok se kretao samo njemu znanim stazama. Zalazio je sve dublje u šumu, dok se nije zaustavio ispred jednog velikog hrasta.

Gledao je u hrast, a srce je počelo jače da mu kuca. Usta su mu se sušila i pokušavao je da proguta pljuvačku. Nikada nije volio da ovde dolazi iako je morao. Osjetio je slabost u nogama. Zaobišao je hrast i tada je ugledao ono što ga prati od rođenja. Ono što prati njegovu porodicu već generacijama. Usud i zla kob.

Bio je to omaleni kameni spomenik, zelen od mahovine i lišajeva. Bio je skoro neprimjetan, sakriven više od pola u opalom lišću. Milan se sagnuo i rukom sklonio lišće, otkrivajući škrti natpis sa dva imena: Mara i ispod njega, Desa.

Eto, to je onaj teret dopisan svim Božovićima na rođenju. Njihov zločin i njihova kazna. Kazna koja je neizbježna. Izrečena je u muci i osveti nemoćnog nad svojim dželatima i progoniocima. Pravda sa onog svijeta. I izvršena je. Osjećali su to Božovići na svojoj koži uvijek iznova. Zato se pitao Milan, ima li tome kraja? Svaka kazna može biti najviše doživotna, a ova se protezala kroz živote.

Iz unutrašnjeg džepa kaputa, Milan je izvadio svijeću, zapalio je i spustio na spomenik, a zatim se prekrstio. Poslije toliko godina ovaj kamen se i dalje pohodi. Grob koji se već odavno ne vidi i dalje ostavlja trag u životima. Svi Božovići znaju ovu priču. Prenosi se s koljena na koljeno. I Milan je ovu priču čuo od svog oca i njenu istinitost i sam iskusio. Neke legende su istinite, a izgleda neki zločini neiskupivi.

A počeloje davno, vrlo davno, prije više od dvije stotine godina.

***

To su bile one godine na prelasku vjekova, u ona smutna vremena kada se sanjalo o slobodi i kada je turski zulum slijepo bjesnio prema svemu što nije onako kako je carstvo zamislilo.

Selo Dumovo nije se razlikovalo od drugih sela pod kapom nebeskom. U njemu su živjeli i bolji i gori ljudi, upravo onako kako je ko znao i umio. Krilo se od turaka, sastajalo na svadbama i slavama, išlo na groblja i živjelo i životarilo.

Dumovo je bila rodna gruda generacijama Božovića. Tu su se rađali i umirali, stvarali i gubili i uopšte, živjeli su onako kako su znali i morali. A živjeli su dobro u kući punoj čeljadi.

Najstariji među njima bio je Bogdan Božinović, srednjovječna dobričina i težak. Mala kuća, a njih šestoro unutra. Bilo bi ih i više, ali sudbina ili šta već, je tako odredila pa ih se mnogo rađa i mnogo umire. I tako preteklo je četvoro dijece, a moglo ih je biti još. Svo četvoro dijece bili su sinovi. I bili su naočiti i lijepi, jer su ljepotu povukli od majke Smiljane.

Iako je Bogdan tada imao pedeset godina, već je dobrano osijedio i pomalo se pogrbio. Uvijek je bio tu da posavjetuje ili pokaže šta da se uradi.

Najstariji od sinova je bio Petar koji je tada imao dvadeset pet godina. Mladić visok, snažan i neobične ljepote koju je neizostavno pratila i taština. Uvijek je pomalo bio prgave naravi koja je znala da pređe i u zlu, kako je vrijeme proticalo. Ostala trojica braće, Radiša (17), Stefan (12) i Dobrica (10) bili su sušta suprotnost Petru.

U selu skoro da nije bilo kuće da na sebi nije osjetila zlu tursku vlast. Tako je skroz na kraju sela bila kuća udovice Mare. Muža su joj ubili turci iz ko zna kog razloga (kao da im je razlog uopšte i bio potreban). I tako je Mara postala udovica sa petogodišnjom ćerkom. A Mara sa svojih dvadeset tri godine bila je ljepotica kao malo koja. Mamila je poglede i uzdahe i momaka i onih oženjenih. Nije bilo tog koji se za Marom nije okrenuo ili da mu Mara nije došla u san.

Ni Petar nije bio drugačiji. I on je sanjao o Mari. Ona je bila njegova misao, duševna hrana. Izmišljao je svakakve razloge samo da prođe pored Marine kuće.

-Maro, pođi za mene. Što jedem ja, ješćeš i ti. Gdje čeljad nisu bijesna, ni kuća nije tijesna. - nagovarao ju je Petar.

-A Desa?

-Pa…povedi i nju. Šta sad, jedna usta više – manje.

-E, Petre, produži dalje. Ja sam svoju sreću našla i ne bih je mijenjala za sva blaga ovoga svijeta.

Možda bi se na tome i završilo da po selu nije počeo da kruži glas kako je Mara odbila Petra. Počeo je Petar da se susreće sa podsmješljivim pogledima seljaka i s tim nije mogao da se pomiri. Zar jedna udovica i sirotica da njega odbije. Dobro, nije on imao mnogo više, ali je imao više od nje. Zbog nje mu se smije cijelo selo. „Platiće mi“, čvrsto je odlučio Petar.

A Mara se nije obazirala mnogo na seoske priče. Brinula se o Desi, održavala svoju baštu, nadničila i skupljala ljekovite trave, kada je mogla.

Negdje u kasnu jesen, počela je da lipsava stoka i živina. Niko u selu nije znao o čemu se radi. Nekako u isto vrijeme počela su da umiru i djeca. Okreni, obrni i selo je nekako zaključilo da tu nisu čista posla i da su tu umiješani uroci i magije. A takve stvari radi samo vještica. Ali odkud vještica u Dumovu i koja bi to mogla biti? Nekim čudnim putevima logike, vođeni rakijom, seljaci su zaključili da to ne može biti niko drugi do udovica Mara. Tu priču je najviše širio Petar.

Ljudi su ljudi, a sujevjerje je sujevjerje. Nisu svi u to vjerovali, ali kada smrt kosi, nema mnogo prostora za racionalisanje.

I sve je nekako krenulo polako ali sigurno da se okreće protiv Mare. Prvo su komšije prestale da pozdravljaju Maru, a onda i da se sklanjaju kada ona prolazi. Naravno, te priče su došle i do Mare, ali ona na njih nije obraćala pažnju. Ipak, počela je da nadniči u drugom selu, pa su ona i Desa odlazile zorom i vraćale se mrakom.

Stoka i djeca su i dalje umirali, a strepnja, strah i sujevjerje uvlačili su se u srca čak i onih najsmirenijih, a takvih je bivalo sve manje. Nije prošlo mnogo, kada je Mara, vrativši se jednom iz nadnice, zatekla polupane prozore na kući. Situacija je bila sve gora. Mari su otvoreno počeli da dobacuju na ulici. „Vještice! Vještice“ - govorili su.

Jednog prohladnog, ali vedrog jutra, Stojan mlinar je pekao rakiju. To je događaj koji se ne propušta, pa su seoski muškarci počeli da dolaze kod Stojana već od prijepodne. Kako je dan odmicao, društvo je postajalo sve pijanije i razuzdanije.

-Braćo, – rekao je Petar - stoka nam lipsava, djeca umiru, a šta mi radimo?

-A šta radimo? - upitao je neko.

-Pijemo i zajebavamo se, eto šta radimo.

-I? Kako da zaustavimo pomor? - opet je neko upitao.

-Pomor je donijela vještica i svi znamo ko je ona. A takođe znamo kako treba sa vješticama. Po kratkom postupku. Zato, pođimo braćo i uhvatimo vješticu kada se bude vraćala kući i vratimo mir našem selu.

Mnogi su se složili i već su se spremili da krenu. Neki su upozoravali i govorili da je to ludost, ali šta možeš da dokažeš pijanom čovjeku?

Već pri prvom sumraku, grupa ljudi je zauzela busiju u šumi na putu kojim Mara treba da se vrati iz susjednog sela. Pijani, čekali su. Svoju hrabrost skupljali su dolivajući se rakijom. Nije prošlo mnogo kada su začuli Maru. Išla je putem pjevajući svojim anđeoskim glasom. Povremeno sa njom je pjevala i mala Desa. Bile su nesvjesne opasnosti koja ih čeka.

Prvo su čuli glas, a zatim su ugledali Maru i Desu. Kada je Mara ugledala njih, već je bilo kasno. Opkolili su ih.

-Ne dirajte mi dijete! Ona nije ništa kriva! - povikala je Mara.

-Kuš vještice. Dosta je bilo tvog. - rekao je Petar.

Zamahnuo je sjekirom i pogodio Maru u grudi. Šiknula je krv. „Mama, mama!“, vrištala je Desa, vidjevši majku kako u krvi pada na zemlju. Njene krike prekinuo je snažan udarac sjekire po glavi, koji je lomio kost lobanje i zarivao se u meko moždano tkivo.

Pokušavajući da ustane, Mara se uhvatila za hrast, ali nije mogla. Pogled joj je pao na beživotno, unakaženo tijelo ćerke. Okupan krvlju, Petar je stao iznad nje. Podigao je sjekiru iznad glave.

-Neka vam naša krv nikada ne da mira. Neka vam se kuće zatru i ognjišta ugase. A vi, Božovići… rađajte se i množite. I neka svako koljeno posjeti smrt da vas podsjeti na našu…

-Kuš vještice! - povikao je Petar prije nego što joj je prosuo mozak sjekirom.

Majku i dijete su ostavili ispod stabla hrasta, na milost i nemilost divljim životinjama i uputili se u selo.

Događaj ih je pretekao. Dok su došli do sela, svi su već znali šta se dogodilo. Selo je zanijemilo pred ovim zločinom.

Kada je Petar došao kući, prekriven krvlju, na vratima ga je sačekao otac. Bogdan je Petru opalio dva poštena šamara. Opijen zločinom i alkoholom, nije ni shvatao šta se događa. Bogdan mu je dao alat za kopanje i krenuli su u šumu.

-Znaš li da na svijetu nema dovoljo vode da se opereš, da se operemo? - upitao je Bogdan.

-Ubio sam vješticu. - odgovorio je Petar.

-Ćuti,ćuti. Ako ne prestaneš, teško tebi. Sin si mi, ali ubiću te. Zar je moguće da sam napravio jedno takvo čudovište?

-Ali…

-Nema ali. Da te potopim u svetu vodicu i da te kadim tamjanom četrdeset dana, ne bi ništa pomoglo.

Fenjer je škrto obasjavao šumsku pomrčinu, dok je Petar kopao grob. Sve se odvijalo u tišini dok su ašov i kramp poneki put odzvanjali kad udare u kamen.

Kada je grob iskopan, Petar se pomjerio u stranu. Bogdan je položio tijela u zemlju, pazeći da jedna drugoj budu u naručju.

-Idi. – rekao je Bogdan.

-Ali…

-Idi! Odmah!

Kada je ostao sam, Bogdan je zaplakao. Plakao je teško. Htjeo je da kaže nešto, da se izvini. Ali kome? Njih više nema. Ipak, htjeo je da kaže nešto, ali riječi nisu izlazile. Zatrpao je tijela, izgovorio Očenaš i opet zaplakao.

Sutradan je Bogdan sakupio svu čeljad.

-Ženo moja, djeco moja i ti Petre. Nema svrhe da se krije, svi znate, cijelo selo zna šta se dogodilo . Zaklinjem vas svakim zalogajem koji ste pojeli u mojoj kući, da nikada ne zaboravite šta se zbilo. Redovno ćete posjećivati grob, i vi i vaša djeca. Dok postoje Božovići, ova tragedija ne smije da bude zaboravljena. Pričajte svojoj dijeci o tome i ne dajte im da zaborave.

Prolazili su dani, mjeseci, godine. U Dumovu niko nije spominjao ono što se zbilo. O tome niko nije govorio ni šapatom, svi su htjeli da zaborave ono što nije smjelo da se dogodi. Blijedilo je sijećanje na lijepu udovicu Maru i na njenu ćerkicu Desu. Iza njih je ostala samo trošna kućica, pored koje su seljaci izbjegavali da prolaze i danju, a noću ni za živu glavu.

Svi su zaboravljali osim Božovića. Bogdan je lično isklesao od kamena nadgrobni spomenik i na njemu uklesao Marino i Desino ime. Nije prošao ni jedan crkveni praznik, crveno slovo ili zadušnice, a da nije obilažen grob i zapaljena svijeća.

Vjetrovi slobode počeli su da duvaju i ovim krajevima. Sve više Dumovćana je odlazilo da se priključi ustaničkoj vojsci. Takvu odluku je donio i Petar. Dobro, to je više bio suptilni nagovještaj njegovog oca Bogdana, koji je zamolio sina da se tornja iz kuće, jer mu pustahija i vucibatina nije potreban.

Pa kako je odluka već pala, onda je Petar smatrao da bi posljednja noć prije nego što ode u rat, trebala da bude provedena u veselju. U susjednom selu, veselio se Petar. Pio je i kockao. Što je više kockao, više je pio. Što je više pio, više je kockao.

A, išla ga je karta, kao malo koji put do tada. U neko doba noći skupila se pred njim fina gomilica dukata, akči i groša. Kada je već prepio i proveselio se, odlučio je da krene kući. Međutim, njegov dobitak nije prošao neprimjećen među lokalnim lupežima. Organizovali su mu zasjedu i usmrtili ga udarcem sjekire po glavi. Tako je prošao Petar, nesuđeni Karađorđev borac.

Ratni vihor duvao je uzduž i poprijeko. Smrt je pohodila češće nego ikada ranije. Dumovo i njegovi stanovnici, takođe su podnijeli svoj dio tereta. Mnoga ognjišta su ugašena, a mnoga su bila pred gašenjem. Od Božovića, pretekli su samo Smiljana i najmlađi Dobrica.

Nastavili su da žive onako kako su mogli i morali. Život se sastojao od rada i obilaženja groblja o zadušnicama. I to je neki život, zar ne? Još nijednom nisu otišli na grob svojima, a da nisu posjetili grob Mare i Dese.

Rastao je Dobrica, starila je Smiljana. Dobrica je već ušao u devetnaestu godinu. Za ženu je uzeo Jagodu. Nedugo zatim, Jagoda je ostala u drugom stanju. Jedne prohladne martovske noći, Jagoda je osjetila trudove. Rodila je zdravog dječaka, koga su nazvali po dedi Bogdan. Sljedeća generacija Božovića je rođena.

***

U horu sa vjetrom, poče da reži,

nikad ne čuh tako strašan glas.

Prilazi polako, koža mise ježi,

kuda sad da potražim spas?

SAN

Milan je gledao u Marin i Desin grob. Sjećao se svih priča o precima, od Petra do danas. Znao je za smrt koja je pohodila Dobričinu djecu i sve potonje neobične nesreće o kojima je bilo jezivo slušati. Kletva je kosila Božoviće. Nije bilo rođenja bez smrti ni svadbe bez sahrane.

A danas? Danas je Dumovo veliki gradić, sa dva groblja i bolnicom, sa hotelima i kafićima. I svaki Božović je tome pomalo doprinjeo. Ipak, sebe nisu mogli da spasu.

Osjetio je to Milan na svojoj koži kada je izgubio Stefana, svog voljenog Stefana. Njegov ponos i dika. Tek što je napunio dvije godine. Bila je nedjelja. Dok su se on i njegova žena Jovana, šetali sa malim Stefanom, malo dalje održavala se svadba. Glasna muzika, ples i žamor. Bilo je i pucanja. Jedan zalutali metak pogodio je Stefana. Umro je na licu mjesta. Kletva je udarila još jednom.

Dvije godine kasnije, Milan i Jovana su dobili drugog sina, Sinišu. Prije tri dana proslavio je drugi rođendan. Milan mu je kupio mali slatki tricikl. Sinišinoj sreći nije bilo kraja, a samim tim ni Milanovoj. Prije dva dana, Milan je za trenutak ispustio iz vida Sinišu i on je na triciklu izašao na ulicu. Naišao je automobil i pregazio ga.

Siniša je u bolnici, već drugi dan. Da li će preživjeti to će se tek vidjeti. Nema preloma, ali je u padu udario jako glavom o kolovoz. Hematom koji se stvorio, vrši pritisak na mozak, a na takvom je mjestu da mu je nemoguće prići. Sve zavisi samo od Sinišinog tjela.

-Koliko još? - upitao je Milan kamen - Koliko još generacija mora da se okupa u krvi, da bi se sprao zločin? Ja sa Petrom nemam ništa, on je kriv, ne ja, ne Siniša. Zar nisam palio svijeće i kad je trebalo i kad nije? Počivajte u miru, Maro i Deso. Osveta je izvršena. Mnogo puta. Evo, uzmite mene, samo mi njega ostavite! Pitam se, nisi li i ti ovako molila za Desu? Onda znaš, onda sigurno znaš kako je biti nemoćan. Smiluj se, iako se tebi niko nije smilovao. Smiluj se!

Milan je pao na koljena. Iz kamena je bljesnula jaka svijetlost koja ga je za trenutak zaslijepila. U svijetlosti je ugledao dvije figure. Ženske. Nije mogao da im vidi lica od svijetlosti. Jedna figura je bila mnogo viša.

A onda je shvatio. Pred njim su bile Mara i Desa. Sada je mogao jasno da ih vidi. Lijepa Mara i Desa. Imale su nešto pitomo u pogledu.

-Oprostite mi. Oprostite nam. - prošaputao je Milan

Tada su njihovi likovi opet počeli da se mute. Svijetlost se pojačavala, a Mara i Dea su se okrenule kao da odlaze. Kako je svijetlost došla, tako je i iščeznula.

Milan je ostao kao ukopan, ne vjerujući šta se upravo dogodilo. Trgnuo se naglo, kada mu je zazvonio mobilni telefon. Na displeju se pojavilo Jovanino ime.

-Molim. – sa zebnjom je izgovorio riječi Milan.

S druge strane, Jovana je plakala. Nije mogao da je razumije.

-Dođi brzo… - rekla je kroz suze - Siniša se probudio.