Foto: 
Drew Coffman

Koferi

Imam ja dovoljno kofera za sve bivše, ne brigajte vi što se mučite mukom da li da budete bivši. Ne dajte da vam sumnja veže stopala pa da ostanete pored mene, a da ne znate ni zašto ni kako ste se tu ukorenili. Jer može se desiti da, tako vezani, zaboravite da otrčite za sobom, pa da meni jedino ljuštura nekadašnjih vas ostane, a šta bih ja sa tolikim oklopima, praznim i pustim? Zato ne dajte da vas zavara ova čistina na kojoj se ne može ni naslutiti tako puno urezanih stranica, sve je to spakovano u linije i redove, u površine i dubine, čekajući da ih neko otključa pa da kao vezani vilenjaci izlete iz svojih lepo spakovanih kofera. A kofera ima, za svakoga baš taman, bez greške trpe sve koje ja nisam htela.

Tako su mi lepo naslagani po bojama i zvukovima, prostora za dva života i gomilom pregrada, tako da mi pregledni budete, svi moji bivši. Imam ih plave, one što fijuču kada se otvore, za bivša neba što su rešila da se crnim oblacima obaviju, tamo spavaju sve umrle zvezde sa pokrovom od plavih prostranstava i bez glasa plaču, da ih ova moja duša ne čuje, da ih slučajno ponovo ne poželi, pa da ih vrati. A sa njima I sve gromove što su im sekli vrhove, ostavljajući samo svetlucave tačkice da sanjaju same. 

I žute što cvokoću, za bivša sunca što me grejaše dok im se vatre nisu potpuno ugasile. Oni nisu krivi što su se ugasili, stvoreni da traju tek toliko koliko mi je bilo potrebno, nestali su nasmejani, ispunivši svoju misiju – da me zagreju. Tako nasmejani, sami su se slagali u pregrade.

Imam i zelene, njih retko otvaram, bojeći se urlika vezane životinje i zveketa lanaca. Tamo spavaju sve livade što ih ogradiše neki moralno vredniji od mene. Moje livade, na kojima sam disala dok mi nisu uzeli vazduha sa njih, pa me naterali u beg. Moje livade, koje još jedino u meni žive tako beskonačne, kakve je trebalo i da ostanu. Ali divovi nekih boljih svetova razvukoše bodljikave žice oko mojih livada i sada stražare, ne daju izvan ograda.

Maleni tirkizni, za umrle ideale i veliki sivi, za odbačene želje, njih slažem sama, kad me život na veliko raspremanje natera. 

Ima i crvenih, oni su prašinom pokriveni. Čuvaju ih besmrtni paukovi, da ih i sama ne otvaram gotovo nikada. Tu su sve suze i krv iz srca prolivene, tu se od vriska sopstvene misli ne čuju, tu su svi delovi vas što ste kidali poneki deo mene. Tu vam ne želim ni blizu, nikome, ni vama najsurovijima. Oni se otvaraju sami, tek pomalo, vrhovima ivica i samo onda kada slične takve suze od krvi zaprete da iz očiju ponovo polete prema duši, pa oni brzinom svetlosti uvlače ih u sebe, jer ne sme se do duše krvlju, umreće, udaviće se, izgubiću je. Otvore se tek na tren i odnose sve jauke što i gluve obaraju s nogu i opet se zatvaraju lancima i katancima. A paukovi ponovo pletu mreže oko njih, one najčvršće, one nepremostive.

I zato ne brigajte, oči moje i moji saputnici, svega ja imam i nemam, sa svima vama mogu i ne mogu. Nećete moj svet ni mrvu pokvariti ako odlučite biti bivši. Ne prolivajte suze za mojim svetovima, imam ih da ih i vama poklanjam ako vam zafale. Imam i neba i zemlje, taman toliko da ih svi pomalo kradete, a da meni sasvim dovoljno ostane. Da hodam dok mi srce kuca. Prosipajte svoje strele, razapinjite svoje lukove, moje su mreže i male i velike, i guste i retke, i baš takve kakve vam trebaju ili ne trebaju.

Sve ja to spakujem i raspremim i nastavljam tamo gde ste najviše mislili da najčvršće mogu da stanem.

Komentari

Komentari