Foto: 
autor nepoznat

Koraci

Ja nisam bio ja. On je bio ja, a ja nisam bio on. U začeću nastajanja mene, on se već rodio. Moj plač i otvoreni pogled za njega je bila smešna igra odrastanja, on je već hodao, skidao zvezde i sanjao.

Koraci tik uz mene, bili su koraci ispred mene. Znao sam da ne znam i siguran sam da nisam znao, da ja nisam ja, nisam ni on, a on bio je ja. Samo sam nosio teške cipele umesto njega, živeo sam sopstveni život, koji nije bio moj. Trajalo je, dok on nije odlučio da presretne me u besciljnom ponovljenom lutanju i sudari se sa mnom. U gomili praznine, grubo me je odgurnuo, skoro bacio na šine prazne pruge preko koju sam preskočio. Silno i grubo me je pritisnuo na trule, drvene pragove. Glavu mi je ispod teške ruke pritisnuo, na zarđalu stazu, da osluškujem. Još grublje sve dok nisam se uverio u zvuk izgubljenog traga koji je nestajao.

Mirisao sam odlazeću prazninu, osluškivao sam nepostojeći zvuk i kada se uverio, da sam naučio korisnu lekciju nestao je. Ispario je, nije postojao, a ja ne znam kuda sam te večeri otišao. Iako pamtim i sećam se, te večeri nisam se nikada više mogao setiti. Ispario je i miris, izbledelo je vidljivo, ni metalni, kameni ukus zemlje koju sam dodirivao ustima nisam osećao, taj trenutak se nikada nije dogodio.

Zaboravio sam na taj događaj, zaboravio sam kao što se zaboravi neprijatan trenutak koji se neće ponoviti ili bar tako želimo. Hodao sam, živeo sam, ostavljao sam godine u prašini. Istrgao sam sećanja. Ali negde skriveno, znao sam da ja nisam ja iako nosim oblik rođenog sebe, znao sam da nisam ni... Ali zaboravio sam, da on je ja. Nisam smeo, ali zaboravio sam, prešao sam granicu preko koje nisam smeo ni u najsmelijem snu...

Koračao sam. Mislio sam da to su moji koraci u ponovljenom hodu. Ja nisam bio ja, nisam bio... Iznenada me obori olujna praznina prostora, pokušavao sam da se podignem, ali uzalud. Čuo sam i uzdah, možda glas koji započinje reč, rečenicu... Bio sam budan, nisam sanjao, nisam bio ni opsednut iluzijom, sasvim čist, jasan, ali...

Nešto snažno pritisnulo je moju glavu na smrznutu zemlju, još snažnije, kao da... Osluškivao sam, ali ništa nije prolazilo kroz uho, samo nepomičan pogled, u pravcu putokaza. Izbledela slova, smerovi ka i dalje...

Ja nisam ja, kao takav nisam mogao živeti u neznanju da sve što mislim da je pripadalo mi nije moje. Kraj. Koraci. On je bio...

Komentari

Komentari