Koreni (drugi deo)

-Selam alejkum! - Rasim je tiho, sa velikim poštovanjem pozdravio Nusret hodžu...

-Alejkum selam! - prsteći brojanicu, smireno je uzvratio hodža, pa je eho pozdrava u praznoj džamiji  probudio uspavanu veru u Rasimovpm srcu. Ponovo je osetio snagu vere koja ga je odavno napustila, ali je u njegovom srcu ostavila tragove po kojima će je lako pronaći.

-Kojim dobrom, Beganiću? - izgovorivši Rasimovo prezima, hodža mu je davao do znanja da dobro zna i one koji retko navraćaju u džamiju. Rasim je to shvatio kao prekor, pa je pocrveneo i spustio glavu. Ali, setivši se razloga svog dolaska, Rasim je podigao nervozni pogled sa hodžine brojanice na njegove blage oči, pune razumevanja.

-Želim da znam ko je bio prvi Beganić. Od koga i od kada nosimo to prezima, Nusret hodža.

Smireno prsteći brojanicu, Nusret hodža je nemo gledao i slušao Rasima. Kada je Rasim završio svoju rečenicu, videla se senka promene u hodžinim blagim očima.

-Šta će ti to? - Nusret hodža je nazirao problem kojeg Rasim još nije bio svestan.

-Pravim porodično stablo, želim da znam sve Beganiće kroz vjekove. Želim da znam ko su mi bili preci. Hoću da pronađem izgubljene tragove u stazama prošlosti, koji me vuku, zovu me da ih nađem. Da pogledam u juče, Nusret hodža...

-Lijepo te slušat, Beganiću. Nego, ta je staza puna trnja, ne zabadaj trn u zdravu nogu. Dobro razmisli prije nego kreneš. Sjutra se može izbeći, promjeniti, a juče nam je za sva vremena zapečaćeno. Dobro razmisli kuda ideš, Beganiću, može da zaboli!

-Šta je bol nego putokaz, Nusret hodža! - Rasim je odlučno gledao u Nusret hodžu, koji nije prestajao da prsti brojanicu. Kao da prsti broje povazdan, sami za sebe, bez hodžinog znanja i pristanka, pa teške, umorne misli nestaju sa hodžinog čela kada brojaniica prošeta njegovim prstima. Gledajući Rasima u oči, Nusret hodža je merio njegovu rešenost da ide do kraja. Kada je shvatio da je Rasim udario u zid prošlosti, rukom mu je dao znak da pođe za njim. Mrmljajući sebi u bradu nešto što niko, sem njega i Alaha, nije razumeo, Nusret hodža je otvorio vrata koja se vernicima retko otvaraju. Rasim je ušao u sobu u kojoj su brižljivo čuvani ključevi prošlosti, knjige u kojima su imena i prezimena vernika čuvana kao najveće blago islama, koje se ne uznemirava bez velike muke, bez velike želje, kao što je Rasimova danas. Rasim je pošao na put koji će ga odvesti dalje nego što je slutio, dalje od polumeseca i Muhameda. Mnogo, mnogo dalje. Kada je Rasim otvorio knjigu sa polumesecom na koricama, niti prošlosti su ga povukle k sebi. Svako ime je pratio lik, pa su ga likovi predaka vodili sve dublje u prošlost, sve do Jusufa Beganića, i tu je Rasim opet stao. Udario je glavom u još jedan zid na putu prošlosti. Gledao je raširenih očiju u papir na kojem je svojom rukom napisao imena svog oca Šefika, dede Safeta, pradede Fikreta, Alije, Omera, Mehmeda, Emira, Junuza, Omera, Alije i Jusufa Beganića, posle koga više nije bilo prezimena Beganić u knjigama koje je krasio polumesec. Kao da je prvi Beganić, Jusuf Beganić, zalutao u vremenu, pa se nekim slučajem našao u knjizi sa polumesecom na koricama. Da li sve počinje ili se završava 1691. godine. Zašto u knjizi nema podataka o roditeljima Jusufa Beganića, ili je dovoljno to što se vidi da je Jusufovo prezime bio Anić, srpsko prezime, a da je prezime Beganić nastalo dodavanjem turske titule ispred prezimena, pa je od bega Anića nastalo prezime Beganić, mučio se pitanjima Rasim.

-Kako dalje Nusret hodža? - pitao je s nevericomu očima, pokazujući papir na kojem prezime Beganić postaje srpsko prezime Anić!  

-Nema dalje, moj Beganiću. Ako hoćeš dalje, ti idi u crkvu! Crkva je starija od džamije. Turčenjaci su najčešće zadržavali svoja prezimena, pa ste od Jusuf bega Anića vi postali Beganići! To je odgovor na sva tvoja pitanja. Ako želiš dublje u prošlost, u prošlost porodice Anić, ti idi u crkvu..

-U crkvu! - Rasim je zapanjeno gledao u Nusret hodžu. Plašeći se aveti prošlosti, Rasimu je islam postao mnogo važan.

-Beganiću, ko negira Hrista, negira i Muhameda, ko negira Bibliju, negira i Kuran! Iz istih smo korjena izdžigljali! Ne plašiš se ti tuđe vjere, već svog slaboverja, nevjernika u sebi! Kad postaneš pravi vjernik islama, nećeš se čuditi mojim riječima. Vjera nas približava, a nevjera udaljava, moj Beganiću! Šta je bol nego putokaz, tvoje su rječi, a sada od bola ne vidiš put kojim su hodili i Hrist i Muhamed, svaki u svom vremenu! I čije god stope da pratiš, put je isti! Pravi put, moj Baganiću! - Nusret hodža je blago gledao u Rasima. Nazirao je u njegovim uplašenim očima strah, strah od prošlosti!

-Idi u crkvu! - brujalo mu je u glavi dok se iz džamije vraćao kući. Klecala su mu kolena, bolela ga je svaka stopa kojom je bežao od prošlosti, od istine...  

Bratislav Rosandić