Foto: 
skull

Kosač (II deo)

Već je prilično vremena izgubio tražeći savršeni ljudski primerak za svoj projekat, kako ga je voleo zvati, iako je zapravo bio samo hir duše izgubljene u prostoru i vremenu, duše željne promene, ma kakva ona bila, željne makar minijaturnog, nevidljivog trzaja kosmosa, u večnosti uvek obojenoj istom bojom i krugovima koji još samo onima što u njima postoje nisu dosadili. Znao je da njegov podvig neće izaći na dobro, ali je želja da zatalasa tu savršeno mirnu površinu vode bila jača od bilo koje kazne koja ga je mogla snaći.

I mada je tražio i dalje, njegovo bi se traganje na kraju dana nekako uvek završilo na Jovanovom pragu stana i kilometrima dugim razgovorima sa čovekom koji je živeo ispod njega. Ovo poznanstvo desilo se sasvim slučajno, kada je još prvog dana pao sa kreveta, pokušavajući da nađe idealan položaj tela u kome bi se najbrže okrepio. Jovan je, probuđen bukom, dotrčao usred noći i upao na vrata, vidno spreman da pomogne ako zatreba. Zatekao je lepo izvajano telo mladića koji uzaludno pokušava da ostane na krevetu i, mada prizor nije bio nimalo bezazlen, Jovanu, naviknutom na noćne kafanske izlete, ono što je zatekao nije bilo ni čudno, a ni strašno. Nabacio je skoro podrugljiv, mada više šaljivi osmeh na lice, i započeo sagu o noćnom prijateljstvu dva momka, naizgled ni po čemu različita.

- Prepade me bre, prijatelju, zamalo da zovem policiju, a ti si samo probao da spavaš, ali ne ide je l' da? Pa mali si krevet kupio, ja sam posle nekoliko desetina modrica nabavio samo dušek, eno dole, još ga koristim. Doneću ja nama po jednu kafu, crnu i gorku, biće ti lakše posle.

Nije mu bilo baš najjasnije zašto je nepoznati mladić utrčao u njegov stan, ali se brzo pribrao i prisetio da im je veoma sličan, te da je verovatno to razlog zašto se nije izbezumio kada ga je ugledao. Nakon par sekundi, Jovan je ušao sa dve velike šolje u rukama, nogom zatvorio vrata stana i seo na patos prekoputa kreveta pruživši mu jednu šolju.

- Odakle si? - pitao je Jovan.

- Od svuda po malo. Što, je l' važno?

- Jok, onako pitam, jesi li sam, mislim ovde u stanu, živiš sam?

- Da, sam, a ti, i ti živiš sam?

- Da, studiram ovde, u stvari, više se zevzečim nego što učim, ali kad ću, ako ne sada. Neću valjda kad se oženim, pa razvedem, pa osedim i tako to, redom. Sad se, brate, živi, posle bolje da si mrtav, a i više jesi nego što nisi.

- Pa nemoj tako, valjda se ne može biti više ili manje mrtav, šta znam ja, doduše.

Na trenutak se uplaši svojih reči, trebalo bi da se manje upliće u te živo-mrtve teme.

- Hahahaha, ma nemaš ti pojma o životu, vidim ja.

- Moguće, samo mi nije jasno zašto onda niko ne želi da umre, onako stvarno. Ako se već u životu osećaju mrtvo?

- Teška ti je to filozofija, moj prijatelju, za ovako sitne sate, šta je tebi, mi ionako tek treba da živimo i umiremo ko zna još koliko puta, dok stvarno ne dođe vreme za umiranje, ono pravo.

- Jeste, u pravu si, aj' na spavanje sada, i hvala za kafu.

- Ništa, za to služe komšije. Namignu mu Jovan još jednom sa vrsta i ostavi novog prijatelja da odmara, ne znajući da je pokrenuo čitavu planinu misli da se ruši na glavu tek rođenog komšije.

Osećao je nešto u stomaku, samo tada još uvek nije umeo jasno da odredi šta je to. Da li od kafe ili od hiljadu pitanja srušenih na njega, do jutra nije zaspao, pitajući se, kako to ljudi umeju da budu i živi i mrtvi u isto vreme, a da on o tome ne zna baš ništa. Narednih mu je noći bilo malo jasnije, dok je svaki put ponovo razgovarao sa Jovanom i, mada nije imao utisak da je on taj primerak koji će proučavati, pitanja i odgovori su se nekako sami od sebe nizali iz razgovora u razgovor. Ipak, i nakon toga, jedna je stvar bila potpuno nepomirljiva sa svim onim što je oduvek znao o životu ljudi, sve što su ljudi imali, dok traje period u kome imaju, nezamislivo ga teraju od sebe, gade se, mrze ili čak i ne primećuju, sve dok to nešto ne izgube. E, onda je to prava noćna mora tuge i bola, pravo pravcato umiranje i odustajanje od svega onoga što im je još ostalo da imaju, prizivaju se sve moguće sile i dobra i zla, samo da se to nešto toliko važno, životno važno, vrati, iako su ga najsurovije uništavali dok su ga zaista imali.

Zapisao je ovo zapažanje kao jedno od prokletstava ljudi. Najmanji predmet želje, izazivao je uništenja masovnih razmera snagu kojom su se ljudi za njih borili, sličnu snazi Bogova, bol, pa i samu smrt koju su tako lako podnosili da bi do predmeta obožavanja došli, i onda, brzo kao njegovom kosom odneto, sve bi prestajalo, i cilj vekovnih borbi, za tren bi postao samo svakidašnjica, polako vremenom i predmet prezira, da bi se silom odrekli postojanja istog i da bi, onog trenutka kada bi ista ta stvar postala opet daleka i tuđa, sva silina borbe kojom su je osvajali ponovo porasla i obuzela ova tako mala i tako zbunjena bića. Fascinantno. Obeshrabrujuće, u najmanju ruku. Čak mu je u jednom trenutku bilo i žao tih jadnih bića. Njima bi njihov život, bez njega da ga okonča, bio veća kazna od njega samog. Zaključio je i zapisao.

 

Nastaviće se...

 

Komentari

Komentari