Foto: 
Autor nepoznat

Kosač (III deo)

Iako je njegova priča sa komšijom Jovanom postala već u neku ruku pravilo i navika, jedna mu je noć posebno pokrenula misao koja će ga kasnije odvesi do drugog važnog saznanja o ljudima. Za ovu avanturu, ipak, biće mu potrebno malo više od pukih reči. Razumeo je ljudsku potrebu za bezrezervnim otvaranjem najdubljih misli nekom drugom, često i ne tako znanom ljudskom biću, razumeo je potrebu za prihvatanjem koja je bila čist biološki podsticaj očuvanju vrste, i uostalom sve te tehničke karakteristike ljudi lako je razumevao i još lakše im davao značaj, manji ili veći, na lestvici prioriteta, ređajući ih od najbitnijih za preživljavanjem pa do najbeznačajnijih, bez kojih bi i onako preživeli. Nešto drugo u njima izazivalo je sumnju, baš svaki put, i to ne bilo kakvu sumnju, već onu škakljivu, onu koja svrbi do pucanja, koja zateže mišiće do bola koji ih ponovo pokreće. Onda kada je najsigurniji u sopstvene zaključke, kada je spreman da zatvori tu stranicu i okrene drugu, i uvek baš tada, javi se, ne malo, ne delimično, već potpuno kontra teza koja nema ama baš nikakvih dodirnih tačaka sa prethodno zaključenom, na istu temu. Toliko suprotnosti u ovim smrtnim bićima, zajedno koračaju rame uz rame i nikada, baš nikada, ne sapletu jedna drugu. Konfrotiraju se, da, takmiče svakog časa, ubeđuju, prepliću, nikada ne pomire i nikada ne ostave jedna drugu. Zapravo, često je potpuno siguran da i postoje jedna zbog druge. Potpuno nekosmička korelacija.

Elem, te noći se Jovan baš dugo zadržao napolju. Čekao ga je najpre kod kuće, zatim je neko vreme proveo od stepenica, preko prostirke pred vratima njegovog stana, pa sve do ulaza u zgradu. Noć je bila vedra i nije mu smetalo da stoji napolju iako je sitna kiša tek neznatno kvasila njegove crne talase na glavi. Mogao je da ga pozove, upoznao se brzo sa čarima tehnike i tehnološkog napretka ljudi, ali nije. Vratio se do njegovog stana, otvorio vrata i ušao unutra da ga sačeka. Ili ih je, kako ljudi kažu, otvorio silom, mada mu nikakva sila nije bila potrebna za tako tanano parče mrtvog drveta. Smatrao je prikladnijim ovaj svoj postupak nego da ga pozove, na kraju nije znao ni šta bi mu rekao tačno i zašto ga je uopšte pozvao.

Jako se kasno, moglo bi se reći i rano ujutru, Jovan vratio kući, i prvo na šta je naleteo bila je polomljena brava na svojim vratima. Nije ni uzdahnuo. Videvši svog, već prijatelja, kako sedi u njegovoj fotelji za razmišljanje, dobio je odgovor na pitanje koje, bar te noći, nije ni nameravao da postavi.

- Pretpostavljam da je moja brava bila baš neljubazna. Neka, ne brini, ionako sam planirao da je otkačim.

Našalio se vidno neraspoložen, potpuno trezan, sa hiljadu godina starim borama na licu i gotovo paklenim crvenilom preko beonjača.

- Kasno je.

- Zavisi za šta. Ja mislim da je rano. Jesi za kafu? Ti si uvek za kafu. Neka, ne ustaj, lepo ti stoji ta fotelja, kao da ste srasli.

- Nisam se ni pomerio.

- Ti stvarno nikada nećeš razumeti ironiju.

- To je ono kada kažeš nešto potpuno suprotno od onoga što misliš? Neću.

- To je kada kritički nastojiš da staviš poentu tamo gde bi bilo suviše banalno da je izgovoriš u originalu. Ma nije ni važno. Prekasno je za lekcije izražavanja.

- Zar nisi rekao da misliš da je rano?

- Zar ti nisi rekao da nećeš nikada da razumeš?

Jovan je spustio šolje sa kafom na stočić i značajno seo na dušek koji je trebalo da predstavlja krevet, nasuprot fotelje. Otpio je jedan gutljaj kafe, skupio usta shvativši da je kafa još uvek vruća za konzumiranje, udahnuo i pogledao ga pravo u oči.

- Bio sam u policiji. Priveli me. Pretukao sam devojku. Moju devojku.

Gledao ga je pravo u oči dok je govorio. Zamalo pa je video svoj odraz u Jovanovim očima. Odraz pravog njega, ne ovog što sedi udobno uvaljen u fotelju. Nije rekao ništa, samo mu se zenice skupiše od znatiželje. Ali nije rekao ništa.

- Moj stari je bio u pravu, žene zaista znaju kako da izvuku đavola iz tebe. I to namerno rade, znaš? A posle im nije jasno šta su to videle. Pa đavola, kučko, đavola koga si i želela da vidiš. Nije ti on kriv, sama si ga zvala, molila i preklinjala da dođe. A onda, „Jao meni, gde su ti spasioci, policija, heroji, supermeni, betmeni!“ Spasiće te, o da, ali samo dok ponovo ne pozoveš, kučko. Nije do njih, do tebe je, razumeš? Moj stari je baš bio u pravu. Žao mi je samo što je to bila moja majka. Voleo sam je, mnogo. Šta su ti dečje emocije. Sa zadovoljstvom je konstatovao da je kafa dobre temperature za ispijanje.

- Tvoj otac je tukao tvoju majku? Žao ti je? Razumeš sada, jer i ti imaš razlog, da razumeš? A da nije, da li bi razumeo sebe? Da li bi ti uopšte i palo na pamet da možeš sebi da dozvoliš da uzmeš nečiji život u svoje ruke? To nije tvoj posao, razumeš li Ti? Već je vikao.

Jovan je zbunjeno spustio šolju na stočić. Nikada do sada nije video svog prijatelja tako besnog. Skoro pa kao da je detetu ukrao omiljenu igračku. Baš opasnom detetu. Čak mu se na trenutak učinilo da su mu oči čudno crveno zasijale. Staviće sutra jaču sijalicu, ova za dve pare ne valja.

Skoro da je bacio šolju sa kafom na sto, i mada je ostala da stoji uspravno, bar polovina kafe prolila se po stočiću. Jovan je i dalje zbunjen gledao za njim kako izlazi iz njegovog stana. Drhtao je od prizora prosute kafe a vratio mu se i krik majčin, i uprljan tepih krvlju, i suze, i jecaj. I on, koji je svom silinom jednog bića zalupio vrata tako da se zaljuljala zgrada.

Preskačući po dva, pa i tri stepenika, u tren oka se našao u svom stanu. Odjurio je do ormara i gotovo ga kidajući otvorio kofer sa svojim stvarima. U trenu je navukao na sebe celog sebe i odjurio dvadeset godina ranije, sa namerom da pronađe i tog oca nasilnika, i tu majku koja nije vredna da bude majka kada ne zna da zaštiti svoje dete, i to dete Jovana što umesto da mrzi, iz nekog, samo ljudima znanog razloga, izopačeno stvara i gaji te iste osećaje od kojih se tako strašno bojao. Naći će ih i… Ne zna. Ali naći će ih.

 

Nastaviće se…

Komentari

Komentari