Foto: 
Denis Sklay

Kraj sa malom dozom početka

Nije joj više bilo ni do čega. Pogledom je preletela preko stana i od gomile sitnica koje su pripadale samo njoj, nije uzela baš ni jednu. Udahnula je duboko i tog trenutka osetivši snažan nalet vulkanske vatre koja se od stopala penjala prema glavi, samo je zatvorenih očiju rukom dotakla kvaku ulaznih vrata i ne okrenuvši se, zatvorila ih za sobom. Istrčala je na ulicu mokrih obraza, a sasušene duše. Trčala je hvatajući vazduh koji nikako nije hteo u pluća. Mišiće nije osećala, ali joj je hladna kiša koja se mešala sa suzama prijala kao da gasi žar na svakom milimetru tela. Trčala je najpre brzo, a zatim sve sporije i sporije u pravcu svoje kuće i naizmenično dodirujući čas levi, čas desni ivičnjak ulice koju je i zatvorenih očiju mogla da pređe. Pred samu raskrsnicu već je koračala. Takođe hodajući od ivičnjaka do ivičnjaka, kao da je merila najdužu putanju do kraja ulice. Noć je odavno već pala na grad tako da nije bilo nikoga ko bi je mogao videti. Mada, i da jeste, ne bi joj bilo važno.

Već neko vreme je znala da je kraj blizu. Bilo je samo pitanje trenutka i načina kako će se dogoditi. Nije bilo iznenada, spremala se na to. I emotivno i fizički. Odlagala je odlazak iz dana u dan, ne zato što se nadala nekoj magičnoj promeni, već više da bi se do kraja pripremila za jedan kraj i shvatila ga kao početak. I dok je hodala ulicom, pokisla i spremna na taj pljusak emocija, nadanja i planova za budućnost, pljusak koji prazni prepune oblake kako bi im kasnije bilo lakše, premotavala je u glavi šta sve sledi nakon ove noći konačne odluke. Preispitivala se da li beše ide prvo zatvaranje u sebe ili odlazak iz grada na neko vreme, ali pre svega toga trebalo je da stigne kući i sredi ovu mokru odeću, nekako čineći da tako skinuta može simbolički označiti skidanje starih mokrih i poderanih osećanja, tuširanje čistom i toplo-prijatnom novom nadom i na kraju oblačenje prelaznih krpica koje će nakon upijenog bola i suza ponovo biti odložene na sušenje i na čekanje neke nove prilike za čišćenje.

Otključala je vrata stana i sve isplanirano sprovela kao da je neko programirao. Bila je inače ponosna na svoj razum. Volela je što ume da vlada sobom. I nikada se nije previše udaljavala od tog obrazca ponašanja.

Sela je na krevet, upalila TV i sipala čašu vina. Sada telefon u ruke i rame za plakanje za ovu prvu, najtežu noć, stiže. Ali......

Držala je telefon u ruci i već treći put ispila gutljaj vina, a još nikoga nije pozvala. Koga? Nije imala koga da pozove. Godine u zajednici oduzele su joj onu spontanu bliskost sa prijateljima koji su joj inače bili prvi na listi za ovakve situacije. Mada je i prekasno. Dve drugarice su se udale i imaju već decu, tako da je ovo baš nepristojno vreme za zvanje. Dvojica drugara imaju duge veze i sada već sa iskustvom ovakvih dugogodišnjih odnosa, ne bi želela da napravi problem pozivom u pomoć u pola noći. Sestra daleko, roditelji već odavno ne vide više devojčicu u njoj, kojoj je potreban ponekad samo zagrljaj pa da sve bude u redu… Koga bi mogla da pozove? Kako to čovek ostane sam, pitala se sipajući drugu čašu vina. Ne baš sam, ali sam. Kako to život ode ponekad bez nas i koliko god se trudili, nemoguće ga je stići. I šta se uopšte u takvim situacijama radi? Kako se nalazi novi život? Da li se čeka? Ili se traži?

Spustila je telefon pored čaše na stočić i suze su ponovo počele da prekrivaju i njene obraze i kragnu majice i skupljene butine na krevetu. Nije joj bilo žao kraja. Plakala je za početkom u kome nema nikoga da te iste suze obriše. Ovo nije očekivala. Ovo nije predvidela. Ćutala je, a vrištalo joj se. Možda se tako ne biva sam? Možda neko prođe slučajno ispod prozora pa čuje, pa pokuca na vrata, pa je zagrli. Samo zagrli. Onako jako. Bilo ko. Gubila je kontrolu nad sobom i nije umela da razume ni šta oseća, ni šta želi, ni da li je to uopšte moguće. Prelazila je iz ralnosti u apstrakciju i koliko god joj taj prelazak pružao mogućnosti, pomalo je i plašio. Sam čovek nema lance, ali i svaka rana je samo njegova. Bilo to dobro ili loše.

Jutro je pametnije od večeri, rekli su neki pametniji ljudi. Ali je ona sebe pronašla baš u noći u kojoj se demoni skupljaju na čašu vina u stanu usamljene devojke čekajući da potpuno posrne i zagrli ih kao da su rod najrođeniji.

Poslednja misao pre nego je zatvorila oči i utonula u bolan san bila je: “Ipak jutro.” 

Komentari

Komentari