Krugovi

Ne bojimo se mi šume ni mraka ni tome sličnih 'pojava'... Bojimo se ljudi i bilo čega ljudskog u njima. Bojimo se glasa, koji je naposljetku naš. Bojimo se nakaznih pojava nalik izobličenosti ljudskog oblika, a one su plod uvrnutosti naše mašte i njenih utjelovljenih strahova. A tko ih je utjelovio? Mi? Ili netko davno prije nas...

Mi nismo rođeni sa strahom, u to sam sigurna. Jer iako se ne sječam svojih prvih godina postojanja, ipak sam donjela na ovaj svijet dva malena anđela i promatrala svaki treptaj, svaki korak njihovog odrastanja. Beba se ne boji ničega, iako doduše može izražavati nezadovoljstvo prilikom nekih pojava ili negodovati prisustvu nekih osoba. No to nije strah. To je djelomično onaj instikt ili intuicija u nama, što ponekad u djetetu (kao i kod životinja) 'radi' puno bolje nego kod odraslih osoba. Tu je, dakako, i fanscinanta individualnost svakog od nas – što se nevjerovatno očituje već u prvim mjesecima našeg upoznavanja sa ovim svijetom. S ovim cirkusom na cesti između pakla i raja; gdje svaki klaun nosi smijeha točno koliko i suza, samo je pitanje mjesta i vremena... Samo je pitanje publike, slučajno ili namjerno postavljene u vrijeme određene izvedbe da dijeli aplauze i zvižduke. I naravno, pitanje je tko u kojem terminu ispunjava prve redove, a tko stoji okrenut leđima i prodaje ulaznice za stoput reprizirane čovječje sudbine. Krugovi. Sve su to samo spirale i krugovi.

Spomenuvši inividualnost, pa uspoređujući redom u svojoj obitelji i dalje – kako brat i sestra, dvije sestre ili dvoje braće od istih roditelja – budu i postanu dva posve različita individualna kaosa; moram priznati kako sam ugodno iznenađena istom 'anomalijom' i kod svoja dva mladunca. Ali to nije sad, kad su u vječnoj razlici od 3 godine skoro navršile 9 i 6; to je tako od kada su rođene. Jedna je plakala previše, jedna premalo... Jedna se smijala uvijek i za bezveze, a druga izgledala suviše ozbiljno... Jedna je obožavala muziku, a drugoj se od nje još više plakalo... Jedna je dobivši prve zubiće najviše voljela jesti meso, druga fažol... I tako u nedogled. Devet godina sam majka, a čini mi se da mi ni još trodublo toliko neće donjeti tu toliko očekivanu (tuđu!) zrelost. Ni ne treba mi. Na nekoj frekvenciji (valjda onoj najčišćoj duhovnoj) ću zauvijek ostati na razini djeteta, čak i kad moja djeca više ne budu nimalo djetinja. Obje imaju točno preciziranu nijansu boje očiju poput mojih. Ta modro- zeleno- siva, koja se u mom slučaju i voli igrati s izmjenama nijansi i preljeva; to je najbistrije vidljiva točka spojenosti naših individualnih življenja. U njoj je rođena sloboda od prvog treptaja i izdaha. U njoj nije nastanjen strah kao 'nasljeđe' od viših frekvencija. U njoj je šuma odraz prijateljskog ozračja, a mrak tek predivna čarolija. Ima li u boji očiju ičega ljudskoga? Božja nedoumica. Slijepa ulica. Krugovi i spirale istog svemira.

Antonia Padovan