Foto: 
autor nepoznat

Leptirov san

Nikada te nisam tražila, jer nisam ni znala da postojiš, samo sam umirala bez tebe.

A, bože moj, nisam znala da umreti, svakako, moram! Tako je bilo dok sam leptir bila. Davno je to bilo, jutros, pre svitanja, pre nastanka sveta. Čula sam i zavijanje sirena dok sam se kao gusenica  koprcala, bojala sam se za krila. Sve je bilo u redu, pomislih, ja se rađam, a eto, neko umire ili je povređen ili gori i nikako mi nije palo na pamet da ću i ja umreti, sa ili bez krila, a da neće zavijati sirene, već će plakati stoletno drvo, vetar u igri sa ljudskim duhom će razdragano vikati usnulim dušama da se bude i zvezde će pevati uspavanku nad ljudskim rodom. Čarobni su putevi saznanja. I kada sam mislila da nema šta više da se otkrije u tom malenom leptirovom postojanju ptice su mi otkrile mističnu tajnu starog hrasta, odvele me do praizvora svetlosti i zakazali mi sastanak sa bogom vatre. Hu, tek tada su mi se otvorila vrata uma i sve nedoumice jednog leptirićevog sveta pale su u vodu. Obećala sam sebi da ću živeti čitavu večnost, dakle, umiraću, ali ću se ponovo rađati dok ne umrem kao ideja, jer toliko je toga što treba voleti, zagrliti, oprostiti...

Čovek je zagnjurio u kontejner. Izvadio nešto iz neke kese i počeo da jede.

Žena je stiskala stomak u želji da ubije nerođenog. U očajanju i posrnuću duše zavukla je ruku u utrobu i gnječila nutrinu.

Otac je ubio sina.

Žena sekirom ubila svekra.

Zavijaju sirene. Krv se pije kao vino. Nema evolucija, samo revolucija.

Bog vatre mi je spalio krila, kaže, ne mogu da živim i umirem koliko ja hoću. Tišina je odgovor na sva pitanja i patnja ima milijardu lica. Ja sam samo leptir, a tako bih volela da sam ptica.

Komentari

Komentari