Lice lica

Dugo je tražio svoje lice. Izgubio ga je davno napravivši pakt sa gorim od sebe. Sad je sjedio na panju, godovi su mu brojali godine, a čvorovi glumili koljena. Ništa se nije moglo prozreti kroz mrenu misli koja je pala na njegovu prošlost, iz špila bačenog u vatru neće proreći svoju budućnost.

Na prvom je susretu nije prepoznao. O njoj je znao samo da je Mudrost. Tek nakon nekoliko pokušaja da je ne prepozna svojom tišinom ga je kupila. Melemima, svojim u mnogim životima stečenim znanjima, liječila je njegove duboke ožiljke. Za svaku nanesenu bol imala je drugu travu. Nalijegale su na njegovu kožu zlatne latice, sitnih glava naklonjenih suncu. Žute su vjenčiće u kosu umetale nerotkinje, žudeći za željenim sjemenom.

Išao je ka njoj dok je nije slušao, ali kada je počeo čuti ona je dolazila njemu. Blaga kao sama tišina od koje je bila načinjena, otvorila mu je vrata sestrinstva za koje se nadao, ali nije vjerovao da postoji. Sa blagim osmjehom majke, hladna i topla istovremeno, očima mu je davala do znanja da će imati strpljenja za mnoga pitanja.

Umjesto da sluša dugo je govorio, iskusio je više i glas mu je odjekivao. Pomjerajući naočare od kornjačinog oklopa, kroz koje je vrijeme zaustavljala da teče u sporijem ritmu, uvidjela je da će joj u potrazi za licem Lica biti potrebna pomoć.

U igru je uvela Radost. Dugi su uvojci padali niz leđa i ramenena. Svijala se oko njega krupnim osmjehom i širila miris sreće i bezbrižnosti. Na ruke je namotavala čelične žice koje je topila dahom, potom ih darivala drveću. Djetinje se radovala životu. Izgledom ostavljala površan utisak, potom progovorila dubinom ponora. Radost dobro zna koliko je teško doseći njene visine.

Zaljubljen u vesele oči poklonio joj je vatreni kamen koji ga je čuvao u noćima dugih patnji. Sad kad je našao, njemu više nije potreban, a ona će ga prometnuti u izvor sreće. Darovala mu je zauzvrat znanje vještine upravljanja kuglama, naučila ga je tome davno, u jednom snu, mnogo prije nego što su se upoznali. I crnu traku sa tri srebrna oka koja će ga uvijek podsjećati da je u potrazi za sobom našao Radost.

I dalje mu je dah bio kratak, stomak težak, a misli mutne. Mudrost je odigrala posljednji potez. Uvela je u njegov dan Vrlinu. Ona nije bila sa ovog svijeta. Izgledala je kao osoba koja će svakog trenutka vrlo sporo, ali u potpunosti odbaciti ljušturu žene, rastvoriti bijela anđeoska krila i nestati. Lice se pitalo na koji način će mu pomoći da pronađe pravog sebe.

Ona ga je više slušala nego govorila, znala je sve što će on pitati, a on je znao sve što će ona odgovoriti. Govorili su u imenicama, a misli su im se razmjenjivale u glagolima. Riječi koje mu je ukapavala u oči činile su mu svijet mnogo jasnijim. U jednom trenutku su sve tri sjedjele za stolom, u drugom su nestajale ili se smjenjivale, u vrtlogu koje se oko njega pravile prvi put je u daljini vidio sjenku. Možda je to njegovo pravo lice, zamisli se Lice.

Vrlina je bila izričita da svoju boljku mora liječiti visibabom, možda bi i orah bio dovoljno dobar, ali u ovo doba godine nije znala mogu li se naći oni koji se lome samo kamenom, ili su ostali samo oni čiju koru možeš zdrobiti u šaci. Visibaba je otapala snjegove njegovih zima koji su se pretvarali u suze. Ispranim mislima se nazirao kraj.

U potoku isplakanih suza prvi put je vidio da nosi lice žene.