Foto: 
Chris Parker

Lija i ja

Svanulo je. Znam da jeste, jer kroz odškrinut prozor čujem glas prodavačice iz pekare ispod. Kikoće se glasno na uporno udvaranje momka koji vozi kombi s mlečnim proizvodima, dok unose gajbice s mlekom i jogurtom i ređaju ih uz  levi zid male radnje u koju može stati samo troje kupaca, pa je red pred vratima često poveći. Već uveliko mirišu vruć burek i  one divne buhtle s džemom od kajsija, koje najčešće kupujem tu. Ustao sam, otvorio prozor širom, da čujem i cvrkut ptica na lipi koja je cvetala do pre neki dan. Više ne osećam njen gusti, teški miris, koji začas ispuni sobu i od kojeg danima kijam. Znači, polenska opasnost je prošla. Otišao sam do kupatila. Teško mi pada umivanje ujutru, stalno očekujem da se desi neko čudo i ugledam sebe u ogledalu, koje ćuti, neumoljivo, crno.

Lija mi se motala oko nogu, umiljavajući se. Znao sam da je gladna, juče sam joj dao poslednju šaku granula iz kutije. Ponekad mi je žao što ne može sama da ode u prodavnicu i kupi sebi hranu, ali setim se da bi, kao svako rasipno žensko biće, pokupovala još mnoštvo nepotrebnih sitnica, a onda bismo bili u problemu. Iako je obična mešanka nepoznatih roditelja i ona bi volela da nosi ogrlicu sa ugraviranim imenom i da gricka sve one lude igračke za pse, koje nam ljubazni komšija povremeno nudi da kupimo, kad uđemo skupa u radnju. Kada je Lija mene izabrala, one noći u parku, kada sam hteo da prekratim sebi muke, obećao sam joj da je nikad neću ostaviti. I, evo četiri su godine minule kako delimo poslednje parče hleba i nije nam loše. Ona je divan karakter i osobito umiljat pas i sve vreme se pitam kako sam bez nje živeo...

Bilo mi je četrnaest godina kada sam zaradio infekciju bakterijom, još nedovoljno ispitanom i poznatom, za koju lekari u lokalnom Domu zdravlja nisu ni čuli. Lečili su me, nekoliko meseci, svim i svačim, sve dok moje oči nisu počele da se bune. Sudarao sam se sa ljudima, stubovima, saplitao se o stepenice i ivičnjake, prelazio ulicu na crveno... Onda sam se jednog jutra probudio, čuo zvuke sa ulice, mati je ušla u sobu i zvala me na doručak, a ja nisam video ni nju, ni predmete oko sebe, iako sam bio siguran da sam budan i da su mi kapci široko razmaknuti. Mrak nije bio sasvim crn, više nekako tamnopepeljast i uranjao sam u njega kao u maglene oblake koji se obavijaju oko nogu, ruku, glave i celog me vuku u neku sasvim nepoznatu i strašnu dubinu iz koje nema puta nazad. Zaronio sam glavom u jastuk, zažmurivši, u nadi da će ponovo otvaranje očiju imati za rezultat  svetlost. Ali, nije se desilo ništa. Samo je majka ponovo ušla u sobu i povisila ton, a ja nisam imao pojma s koje strane su vrata i kako da ih nađem. Levom rukom sam napipao zid i shvatio da treba na suprotnoj, desnoj strani, da siđem s kreveta. Nekako sam nogom napipao papuče, obuo ih, i zbunjeno zakoračio. Ispred mene je trebalo da bude stočić i stolica, levo je stajao ormar u uglu, a desno  babina šivaća mašina i  komoda. Ali, sećanje na razdaljine između predmeta je potpuno nepouzdano. Odmah sam to zaključio, jer sam udario kolenom o ivicu stočića i  shvatio da moram pružiti ruke pred sebe da ne bih opet udario u nešto.

Nekako sam stigao do vrata, napipao kvaku i izašao u hodnik. Iz kuhinje se širio primamljiv miris prženica i vruće bele kafe i začudo sasvim sam lako došao do kuhinjskih vrata. No, trebalo je produžiti do kupatila, a ja sam u trenutku shvatio da se nisam obukao. U tom je trenutku ušao otac u predsoblje, vrativši se s posla, iz treće smene i još s vrata počeo da me grdi. Imao je krupan, odsečan glas, posledica kratkog službovanja u vojsci, iz koje je izašao zbog nesreće u kojoj je izgubio pola šake. „Ja ne vidim!“ Prodrao sam se, u nadi da ću zaustaviti njegov monolog i čuo se tresak razbijene šolje ili čaše u kuhinji i majčin jauk, a onda je nastala totalna tišina.Mogao sam čuti topot sopstvenog srca u slepoočnicama i vodu kako pršti na usijanoj ringli, ali mi je sluh bio ispunjen tim rečima koje su kao giljotina pale na sve nas.

U tom su se danu izdešavale još mnoge krupne stvari, majka je imala histerični napad, otac joj je udario šamar, čiji su se tragovi videli danima, sama je to rekla, kad mi je došla u posetu  na očnoj klinici, gde su me poslali, prilično zbunjeni i očevim pretećim glasom postrojeni, lekari sa pedijatrije u našem malom gradu. Bio sam potpuno dezorijentisan i prilično bespomoćan, tih dana, dok sam čekao dijagnozu, kao nevini razbojnik presudu. Osoblje je na odeljenju bilo vrlo ljubazno i predusretljivo, ali ja nisam želeo da budem tu. Nisam želeo njihovo sažaljivo šaputanje i s nestrpljenjem sam očekivao da mi kažu hoće li pokušati tu operaciju, za koju su mislili da je jedina nada za moje levo oko, jer je desno bilo potpuno izgubljeno. Posle nekoliko dana čuo sam žagor u hodniku i uskoro su mnogobrojni koraci ušli u moju bolničku sobu. Među svim tim nevidljivim ljudima bila je i moja majka, osetio sam miris njene kreme za lice kad se nagnula da mi popravi jastuk i poljubi me u kosu. Kap vrele suze iz njenog oka mi je rekao sve. Nisam ni slušao ono što je lekarska družina govorila u glas. Iz njenog jecaja pročitao sam presudu. I prepustio se mraku.

Prigrlio sam svoj krst, bez mnogo kukanja i saživeo se s njim. Otac nije mogao da podnese moje slepilo. Nekoliko meseci posle definitivne dijagnoze, da za moje oči nema nade, ubacio je metak u cev svog službenog pištolja i prislonio ga uz slepoočnicu, u portirskoj kućici, negde oko ponoći, dan pre mog šesnaestog rođendana. I taj je njegov čin poništio sve druge i dobre i loše, događaje i činjenja i nečinjenja po kojima sam ga dotle pamtio. Nisam mu oprostio, ne zbog sebe i rođendana sa svećom za pokoj duši u ruci, već zbog leleka moje, životom slomljene, majke, kojoj je on bio sve na svetu. Posle njegove sahrane, majka se promenila prema meni. Vikala je da se čulo do pola ulice kako sam ja za sve kriv. Sve češće je, uz šaku lekova  koju je pila, potezala za flašom i vremenom je  kuhinja našeg dvosobnog stana počela da zaudara kao jeftina birtija u predgrađu, u koju me ponekad sa sobom vodio otac, kad smo čekali majku da izađe iz fabrike, preko puta. To je trajalo 5-6 godina i jednog jutra se jednostavno nije probudila. I to je bilo to. The end. Sam na svetu, ako ne računam  tetku, očevu sestru, usedelicu iz susedne zgrade, koja dođe povremeno, počisti malo, skuva dva-tri jela i smesti šerpe u frižider, odgunđa mi nekoliko pridika što neću da živim s njom i ode.

Jedne sam večeri kupio flašu neke jeftine rakije u maloj bakalnici blizu parka i na pitanje finog komšije prodavca da li sam dobro samo odmahnuo rukom... Skrenuo sam u  park i seo na travu pod nekim povećim drvetom. Iako mi se alkohol gadio nisam imao muda da sebi prekratim muke na neki  junačkiji način. Verovao sam da će velika količina alkohola uz šaku miksovanih tableta, biti sasvim dovoljna za moje, omršavelo i nespavanjem izmučeno telo. Potegao sam dva – tri dobra gutljaja i bljutava žestina mi je spalila glasne žice, ali sam bio rešen da ne odustanem. Sasuo sam lekove i zalio ih sa još par gutljaja i čekao reakciju. Ništa se nije dešavalo, ni posle sledećih nekoliko gutljaja, samo su mi ruke i noge postale teške i utrnule i sve sam teže vladao flašom. Poslednje čega se sećam je dodir vlažne njuške na licu i tiho cviljenje koje mi je golicalo uvo. A posle nekoliko sati blaženog zaborava  neki uspaničeni glasovi su me zapljusnuli iz blizine panikom i gušenjem od nagona za povraćanjem, koji mi je skratio dah. Osetio sam neke ruke, kako me drmusaju čuo sirenu Hitne pomoći, koja je zavijala uz strmu ilicu iza parka. Postavili su me na nosila i ubacili u prostor koji je vonjao na mokraću i smrt. Neko se pre mene tu  rastavio sa dušom. Mogao sam da osetim i  čujem poslednji ropac nekog sirotana poput mene i odjednom mi se topla pseća njuška zabila u šaku koja je visila pored nosila. Pomislio sam da sanjam, ili da sam ipak umro, no, glas bolničara koji je bio pored mene bio je suviše stvaran. „Pazi ti nje, ušunjala se, niko je nije video! Ne odvaja se od gazde, kao da nije dovoljno što mu je spasila život svojim cviljenjem i zavijanjem.“

Te su me noći zadržali na neurologiji, isprali želudac, dali nekoliko boca infuzije i  sledećeg prepodneva pozvali moju tetku da dođe po mene. Ispred ulaza u bolnicu čekala je mala keruša i veselo zalajala na mene i tetku kada smo izašli. Čučnuo sam, a ona je prišla i spustila svoju šapu u moju pruženu ruku. Tetka je tiho opsovala nešto sebi u bradu i rekla mi: „Liči na lisicu. Žuta je, ima veliki rep i pametne oči. Povedi je, zaslužila je.“ Uzeo sam je u naručje. Nije se branila. Samo joj je srce lupalo  brzo, sitnim otkucajima.

„Idemo, Lija“, rekao sam i otvorio vrata. Znam da imam još trista dinara u novčaniku, a tek je dvadeseti, ali Lija ne sme da bude gladna. Ona je moje oči. Jedine koje imam. Oči koje su me pogledale kada niko nije. Biće dovoljno hrane za nju do dvadeset petog, i drugog dela skromne invalidnine koju delimo na ravne časti. Lija i ja.

Komentari

Komentari