Foto: 
autor nepoznat

Lovac na greške

Starac je u rukama premeštao gumenu loptu, stiskao je želeći da njegove ruke ništa nisu izgubile od snage koju je posedovao. Bistre, plave oči i odlučan pogled su odavale starca još uvek razboritog ni malo senilnog, kao što su to ponekad pokazivale njegove nostalgične reči kada bi ponekad utonuo u sećanje, u život kakav je nekad imao.

Čekao je da mu neko pridje, da dodje do klupe na kojoj je sedeo, jer su ga u poslednje vreme izdavale noge. Ne baš uvek, ali nije zgodno, ali uvek u nekom odlučujućem momentu kada bi svesno usmerio pažnju na njih.  Pogledao je u nebo, i nije video nikakvu naznaku kiše, nebo je bilo vedro.  Snuždio se, kiša mu je omogućavala beg iz ovog Zlatnog raja, penzionerskog doma u kome ga je smestio stariji sin. Pogled mu se zaustavi na bezuboj starici sa prozračnim šeširom i plavičastom trakom, koja se divno slagala sa pletivom što je držala u ruci. Ona mu se stalno smešila, nazivajući ga moj Mihajlo. Smatrala ga je sinom iako su bili otprilike istih godina.  I sad mu se nasmešila, blagonaklono, kao detetu i on joj uzvrati osmeh, da bi mu se pogled zaustavio na zatvorenoj, metalnoj kapiji.

U podne je ušla mlada medicinska sestra, sve redom pozdravljajući, smešeći se I  zaustavi se kraj Mihajla. Činilo mu se da je pažljivija prema njemu od ostalih zaposlenih, ili je to bio samo osećaj napuštenog starca od svoje porodice, pa mu je blagonaklonost i pažnja mlade sestre, koja ga je slušala dok joj je pričao o svojoj deci i ženi, zaista puno značila.

Pre dve nedelje spustio se takav pljusak i on je to iskoristio  da šmunge kroz kapiju koja beše poluotvorena i neprestano udarala u zid zbog vetra. Niko nije primetio da ga nema, i tako bi verovatno ostalo do jutra, da bezuba starica nije prišla glavnoj sestri sa pitanjem:- A gde je moj Mihajlo?

Upravnica se dosta uplašila, jer je Mihajlov sin plaćao odlično, napomenuvši da njegovom ocu ne sme ništa da se desi, osim smrti, naravno, rekao je kroz cinični smeh, pozivajući iz daleke zemlje. Svu noć su ga tražili bez uspeha, a sredovečna upravnica je osećala kako joj se život skraćuje za svaki minut odsustva tvrdoglavog stanara. Našli su ga sutradan ujutru gde sedi nekoliko ulica dalje, na trotoaru i gleda u masnu mrlju benzina što se širila ispod jednog automobila. Bilo je suvo i toplo, sparina je brzo isušila sve barice, ostavljajući čist put.

Upravnica je izletela iz automobila dok su joj potpetice udarale po asfaltu, sa još dva momka koji su radila u Zlatnom raju.

- Gde si bio, Mihajlo? Zašto si pobegao? – upitala ga je razdražena, njen glas je škripao dok se pretvarao u ciku.- Crkli smo od brige.- On veoma usporeno pogleda ka njoj, ne pomerajući se sa trotoara, pa joj zaplićući jezikom reče:

-Da osetim ukus slobode. Jel si ti znala, preslatka gospodjo Irena, da ovde ima kafana, da, na ćošku i tu sam mokar ušao sinoć. Srećom, pa je bilo puno, inače bi me odmah vratili. Seo sam u ćošak i poručio četiri piva, što mi je jedna mlada konobarica donela, ali ja nisam imao para da platim... Baš smešno. Rekao sam onom debelom da sam ja iz Zlatnog raja i da će neko doći po mene i platiti pivo.

- Ah, dobro ja ću platiti, naravno, ja ću.- otišla je, njišući kukovima, brzim korakom dok su ga momci podizali i pomagali da udje u kola. Osetio je neki trijumf, ne znajući zašto. Kad je ušla u kola, reče mu nežnije da više to ne radi, da ne beži, složio se ali pod uslovom da joj ispriča o svojim sinovima. – Dobro, pričaj! – rekla je i stisnula gas.

- Znaš ja imam dva sina, dva,- počeo je on, povrativši glas, - I obojica su završila fakultete zbog mene, kao deca su bili poslušni, ali onda, u srednjoj, pred kraj su  popustili. Ja volim disciplinu i red, pa sam ih terao da uče, nisu smeli da dobiju neku slabu ocenu, kad bi se to desilo, udarao sam im packe ili šamare,  nisu me voleli, ali su me se plašili. Mislio sam da to tako treba.- pogledao je u upravnicu, bila je namrštena, ali nije ništa rekla.

- Stalno sam im govorio kako su glupi, ukazivao im na greške, nisam ih nikada hvalio, čak i kada su bili dobri, jer hvaliti čoveka znači kvariti ga. Zvali su me "lovac na  greške", ja sam to znao, ali mi to nije smetalo. - prešao je jezikom preko tankih usana, - Voleo sam vojsku,  hteo sam da budem pilot, ali nisam,  pa sam završio prirodno-matematički, to mi je išlo odlično, bio profesor  u srednjoj i želeo sam da i završe fakultete, da budu kao ja.  To mnogo znači, da budu svoji ljudi, da imaju svoje parče hleba.  I završili su, uspeli zahvaljujući meni i našli dobre poslove i otišli daleko, jedan u Kanadu, drugi u Nemačku. Bio sam srećan i ponosan na njih, mada im to nikad nisam rekao.

- Nikada?- upitala je upravnica Irena. Stala je pred kapijom doma, ali je želela da joj završi priču, - I, šta je onda bilo?

- Nisu mi se javljali, samo je moja žena dobijala pisma od njih, nikada ih nisam čitao. Mislio sam da su srećni zbog onoga što sam im pružio, ali oni su me zapravo mrzeli. Zato nikada nisu došli, tek kad mi je žena umirala, došli su, hladni i daleki, nju da vide, a ona...ona mi je rekla da sam ja oterao svoje sinove daleko od nje i unučiće koje nikad nije videla, osim na slikama. Rekla je da mi to nije oprostila. Kako sam to mogao da znam, kad je samo ćutala, nikada mi ništa nije rekla. Kad je umrla, našao sam pisma, moja deca su me mrzela, da, baš tako. Slike nisam našao.- završio je svoju priču.

Mihajlo je zatvorio oči, sve češće mu je bivalo hladno, pa mu je ovo sunce baš prijalo. Od tog dana upravnica je bila ljubaznija prema njemu, a njemu je bilo lakše na duši, jer više nije imao taj osećaj da je ubio svoju jadnu i napaćenu ženu. Hm, lovac na greške, koji nikada nije uhvatio nijednu svoju grešku. Zar je bio toliko egoističan? Nije moguće.

Pokušao je da ustane, ali je ustanovio da su mu noge suviše slabe. Ko mu je kriv kad je pobegao po kiši, hladnoća se uvukla u kosti i tu i ostala.  Zaslužio je verovatno.  Poslepodne je padala kiša. Sestra, koju je on zvao Ljubazna sestra,  donela mu je čaj i neki veći koverat.

- Od koga je?

- Ništa ne piše. Samo vaše ime, Mihajlo Petrović, bez adrese. Hoćete da vam otvorim?

- Pa otvori, Ljubazna sestro, otvori…

- Moje ime je Dara.

- Znam, dušo, ali lepše mi je ovako, jel se ti ne ljutiš na mene?

- Ma kakvi, čika Mihajlo. - reče ona smeškajući se. Otvorila je koverat.- O, pa to su slike, puno slika, neka deca. Vaša deca?- upita ga dajući mu slike.

Starcu zadrhtaše ruke kad ih je uzeo, bili su to njegovi sinovi, snaje i unuci.- Pogledao je po prostoriji da slučajno neko ne vidi suze u njegovim očima. Dara se izgubila, samo je video upravnicu Irenu kako mu se osmehuje. Mahnuo joj je i privio fotografije na grudi.

-Moja deca, moji unuci, možda su mi oprostili, možda. Hvala gospođo Irena, hvala - prošaputao je, pažljivo gledajući svaku sliku i povremeno otirući suze iz očiju.

Komentari

Komentari