Lutanja

Ovde se put račvao. Svaki pravac je vodio nekuda na svoju stranu. Kojim putem ću dalje poći zaista nije bilo odviše važno, jer nisam išao nikuda određeno. Bilo je svejedno, utoliko više što nisam imao cilj svoga putovanja. Dobro, nazvati ovo putovanjem je malo pretenciozno. Ovo je bilo lutanje, kretanje po onoj  putanji kojom put odvede.

A putevi su vodili svuda i nigdje određeno. Upoznao sam njihove krivine i ravnine, snalazio se na obilaznicama i gubio na prečicama. Prelazio sam bez problema uspone i umarao se na nizbrdicama. Moji kompasi su često bili pokvareni, ali kada čovjek nema određeni pravac, onda mu nisu ni potrebni. Lutanja su samo jedno beskrajno putovanje i kao takvo, beskrajno, nemaju kraj, ali uvijek imaju početak.

Rođen sam tamo dole ili negdje gore, uostalom to nije ni važno, jer su moja lutanja počela sa prvim danima života. Počeo sam da lutam nesvjesno (kao i svako odojče i dijete), zajedno sa roditeljima, jer smo se kao podstanari često selili po različitim dijelovima grada.

Različiti dijelovi grada ubrzo su zamijenjeni različitim gradovima, jer je otac kao vojno lice dobijao prekomande širom zemlje. Sa takvim načinom života, neraskidivo su povezane dvije stvari: moje školovanje i sticanje prijatelja. Evo i sad kada se prisjetim tih dana i godina, teško mi je da pouzdano izračunam koliko sam škola promijenio. Osnovnih, čini mi se, četiri i dvije srednje škole. Sada se već i pamćenje igra sa mnom, pa ponekad s teškoćom razaznajem koji je od drugova išao sa mnom u koji razred i školu.

Stalna promjena sredine, htjeli mi ili ne, utiče na to kako se čovjek veže za ljude. Ja se nisam vezivao za ljude, ni za mjesta. Negdje mi je bilo bolje, negdje gore, ali jedna konstanta je uvijek bila prisutna – odlazak. Čovjek vremenom nauči da odlasci nisu strašni. Stvar je u pripremi. Onda kada znaš da je odlazak neminovan, ne dopuštaš sebi da se zbližiš s nekim. To je ta mračna tajna koja leži na dnu duše, koja se oblikuje u laki prekid poznanstva. I koliko god se činilo da je to jedno dosta zgodno oruđe kojim čovjek može da se opremi, skupo košta njegovo posjedovanje. Cijena toga je duša. Polako, ali sigurno, čovjek stiče odbojnost ka vezivanju, gradeći svijet oko svoje tišine.

Takav čovjek, čovjek poput mene, vezan je samo za sebe (jer sam je sebi neodvojivi dio) i svijet koji stvara u unutrašnjosti svog bića.

Možda ipak griješim. Možda nema drugih ljudi poput mene. Ostaviću mogućnost da sam, ovakav kakav jesam, unikat. Ako bih bio jedini od svoje vrste, to ne znači da bih i vrijedio nešto više. To samo znači da sam ugrožena vrsta. Ali otišao sam previše u digresiju.

Poslije svih lutanja tokom odrastanja, tamo negdje oko početka studija, nazirala se neka mirna luka. Uspostavio sam rutinu (ili se ona prosto sama nametnula) koja se ogledala u redovnom pohađanju nastave na fakultetu. Povremeno sam odlazio kod mojih, koji su se konačno usidrili, jer se otac nalazio pred penzijom.

Bilo mi je drago zbog mojih, ali svaki odlazak kod njih i povratak na fakultet, izazivao je u meni neki neobjašnjivi osjećaj svraba u nogama. Nije to bio fizički osjećaj, koliko neko osjećanje o zarobljenosti u prostoru. Jednostavno, imao sam neodoljivu želju da protegnem noge, da šetam, a naročito je ta želja postajala veća svaki put kada bih se ponovo susreo sa istim licima, sa istim okruženjem.

Sve je to počelo da me guši, poput nekog napada klaustrofobije. Koža mi je bila tijesna. Znao sam da moram da odem i to pod hitno.

Kada sam mojima saopštio ovu činjenicu tj. konstataciju da mi treba promjena, shvatili su to kao moju želju da promijenim fakultet. Tek poslije podužeg izlaganja, majka je počela da shvata o čemu pričam. Nije joj bilo drago, ali je shvatala. Otac i dalje nije shvatao i ostajao je pri svojim čvrstim vojničkim stavovima i pogledima, sa sindromom konjskih naočara i tačno utvrđenim fazama života: škola, vojska, posao, ženidba, porodica i od tih stvari se nije moglo odstupiti ni za milimetar (u međuvremenu je ukinuto služenje vojnog roka na šta on nije gledao blagonaklono). Majka je pokušala da mu objasni da to nije hir, već pitanje sreće, ali otac je bio nepokolebljiv. Tek kada je rekla da mogu sam sebi da pomognem ili da potražim stručnu pomoć, otac je popustio (zar njegov sin da ide kod psihijatra?).

Nikada nisam bio siguran da li su se pomirili sa mojim izborima ili su prosto išli linijom manjeg otpora, nadajući se da je to samo neka prolazna faza. Ali više nije bilo ni važno. Uzeo sam svoju slobodu u svoje ruke (i noge) i otisnuo se u bijeli svijet.

Istini za volju, sada sam se i ja našao na nepoznatom terenu. Dobio sam svoju slobodu, ali nisam u potpunosti bio svjestan šta to znači. Ostao sam pomalo sputan i vezan navikama, odgojem i običajima i to je bila neka brana i kočnica mojim koracima od sedam milja.

Ipak, nije prošlo mnogo dok se nisam oslobodio i posljednjih stega i konačno dao vjetra petama. Išao sam polako, ne žureći, tamo kuda me pogled vodi. Išao sam u susret izlazećem suncu, išao sam u susret zalazećem suncu. Spavao sam pod vedrim nebom ili u napuštenim kućama, ponekad i u hostelu ako sam imao novca (a najčešće nisam). Povremeno bih radio neke fizičke poslove za mali novac ili bih radio samo za hranu. Zadržavao sam se vrlo kratko na jednom mjestu, svega nekoliko dana, tek toliko da dođem do daha. A noge bi onda ponovo postajale nemirne i oči bi bivale uprte u daljine.

Postao sam lutalica. U tome nema ništa loše. Moja lutanja nisu od mene napravila manjeg čovjeka. Čudnog možda, ali ne i manjeg. Ja sam usamljenik, osobenjak. Imam svoje poglede, svoje potrebe. Skitanjem upoznajem ljude i svijet oko mene. Ne vezujem se za osobe, jer ovaj način života to ne dozvoljava. Ne treba misliti da mi je zbog toga manje teško. Naprotiv. Kada  nekog upoznam, pa odem, čini mi se da me napusti i dio duše. Rastanci su uvijek teški. To je razlog zašto izbjegavam da se zbližim, jer ja nemam toliko duše da je rasipam okolo. S druge strane, moje nezbližavanje je način da zaštitim druge osobe od sebe samog, od napuštanja.

Ako ponekad i patim, ta patnja je samo moja, ne mogu da dozvolim da i drugi pate zbog mog načina života.

U svim mojim putešestvijama, samoća je ta koja je često sa mnom. Toliko često da se ponekad zapitam da li je ona saputnik na mom putu ili sam ja taj koji prati nju na njenom putu. Tako je to kada čovjek nema ni početka ni kraja i život je samo podijeljen na etape.

Ne mislim da sam zbog toga mudriji, ali sam definitivno srećniji.

Moj je život trenutak i iščekivanje sljedećeg zbivanja i narednog trenutka. Samo naoko moj život bi se mogao uporediti sa životom jednog pustinjaka, a to ne može biti dalje od istine. Pustinjaci žele da ništa ne žele, to je cilj njihovog bitisanja, molitvi i meditiranja. U meni, sokovi želja još uvijek teku, imam snove, imam nadanja.

Samo, za ostvarenje tih želja je potrebno vrijeme, a ja vremena nemam. Toliko je još toga što treba obići, toliko je još puteva kojima treba proći. Imam još toliko mnogo da uradim,a tako je malo vremena. Moje su želje iste kao i kod bilo kog drugog čovjeka, samo je želja za lutanjem jača od  svake druge.

Neko luta u svim pravcima, a neko se vrti u krug. Dešava se ponekad da i ja posjetim i pohodim iste staze. Od mog odlaska, kući sam navraćao dva puta. Prvi put je bilo za godišnjicu smrti oca (za smrt i sahranu nisam znao), a drugi put je bilo za majčinu sahranu.

Tako se konačno prekinula svaka nit sa onim što bi se moglo nazvati normalnim životom. Sada više nemam odgovor na pitanje odakle sam? Odsvuda sam i ni od kuda. Ili jednostavno prećutim odgovor.

Lutalica nikada nema dilemu kuda ide. Uvijek ide tamo, u onom pravcu. I nije važno kada će stići, jer je već tamo i ujedno tek treba da stigne.

Zato i ja na ovom račvanju biram ovaj put, jer on će me odvest upravo tamo kuda idem. A kuda idem? Idem tamo...