Foto: 
autor nepoznat

Major

Marševskim korakom smo stigli do poligona za obuku. Noćna vežba iz pešadijske taktike. Vežbu vodi major Nenad Kikanović. Nekad se zvao Nedžad. Nije napustio JNA kada je počeo rat u bivšoj SFRJ. Jednom nam je rekao: Najlepši dan u mom životu je bio kada sam položio zakletvu na poligonu u Valjevu, posle završene Vojne akademije.

Na početku rata bio je raspoređen u Zadru, a onda prekomandovan u Banjaluku. Na kraju je postao oficir Vojske Republike Srpske i ratovao protiv ”svojih”.

Svi oficiri bivše JNA koji su rođeni u BiH, a nisu je napustili posle povlačenja, postali su pripadnici Vojske Republike Srpske. Sada živi u Banjaluci, oženio se Srpkinjom, ima bebu, nastavnik je pešadijske taktike u Školi rezervnih oficira, čiji sam ja pitomac. Kasarna Vrbas.

Često je na časovima pričao kako se JNA devedeset prvo povlačila iz Zadra.

”Stavili mitraljez na bolnicu i tuku po regrutima. I na crkvu stavili mitraljez, a ja treba da poštujem Ženevsku konvenciju.”

”Šta ste Vi uradili gospodine majore?”, pitao je Grkavac.

”Šta sam uradio, da pustim da mi pobiju vojsku, artiljerija, tukli smo ih. Posle ja kriv što sam srušio crkvu, kulturno-istorijski spomenik. Ma nemoj? Što si stavio mitraljez na crkvu?”

”Gospodine majore, je l’ bio i Mladić u Zadru?”, upita Višnjić.

”Nije, bio je u Kninu, ne pitaj me ništa! Gde smo stali, orjentiri. Orjentir može biti visoko drvo, dimnjak fabrike, bandera, ili sličan objekat koji je lako uočljiv. Prvo ih treba imenovati na bojištu. Orjentir 1, orjentir 2 i tako dalje. Izdaješ komandu za napad koristeći orjentire. Napred, orjentir 1, orjentir 2 i dalje. Jedni nastupaju, drugi podržavaju vatrom. Artiljerija tuče. Prebacuješ se polako, pratiš artiljeriju. Slušaš li Ćetojeviću?“

„Slušam gospodine majore.“

Vežba je počela. Mrkli je mrak. Major Kikanović nas je podelio u dve grupe i dao nam manevarsku municiju. Jedna grupa napada, a druga brani položaj. Odbranom komanduje Grkavac, a napad vodi Ćetojević.

Poligon je pun rupa, sitnog rastinja, kamenja i improvizovanih rovova.

U grupi sam koja napada. Pored mene je Radić iz Gradiške, sin poginulog borca. Razvili smo se u strelce . Posle dvadesetak metara hoda, Radić mi priđe i šapnu da se sakrijemo u prvu rupu na koju naiđemo i zapalimo po jednu. Strastveni je pušač. Poslušao sam ga . Niko nas nije video. Seli smo i zapalili cigarete, Walter Wolf 100 ‘s. ”Živim za cigare”, reče Radić.

Poče pucnjava i vika. Sedeli smo i pušili.

”Je l’ dobra ideja?”, upita.

”Dobro se sjeti, svaka ti čast, nek se ganjaju, niko neće vidjeti da nas nema po ovom mraku, izaći ćemo kad sve bude gotovo”, odgovorih.

Pucaju, čuju se komande, čini se da sve ide po planu. A onda odjednom rafal koji me uznemiri. 

”Radiću, ovo je bojeva municija.“

”Otkud znaš ? “

”Znam.”

Poče galama. Major Kikanović je vikao kao sumanut.

”Nazad, nazad!”

Ustali smo i krenuli oprezno prema glasu.

”Prekidaj, prekidaj!”, urlao je.

Pojavi se Ćetojević, vodio je dvojicu iz odbrane.

”Gospodine majore, dvojicu sam zarobio.”

”Ćetojeviću odveo si vojsku na stražara!”

”U, jebem ti kruh”,  uhvati se za glavu Ćetojević.

Kikanović je napravio grešku, nije prijavio vežbu komandiru straže. Stražar se uplašio i pucao, verovatno u vazduh.

Zbog tog propusta Kikanović je disciplinski  kažnjen i suspendovan. Nije ga bilo tri nedelje na obuci. Uh, kako je bio namrgođen kada se pojavio. Prišao je Ćetojeviću i pitao:

”Jesi li nekad, Ćetojeviću, imao picajzle?”

”Nisam, gospodine majore.”

”Onda nisi ništa ni jebo.”

Autor Milan Neđić

Komentari

Komentari