Foto: 
autor nepoznat

Marija (prvi deo)

Bio je topao letnji dan. Subotnje prepodne ljudi su koristili za šetnju sa svojom porodicom, neki od njih su obavljali neophodnu kupovinu na pijaci za svoju kuću. U centru grada, negde oko Miletićevog spomenika, gomila dece je jurila golubove, praćena pogledima svojih roditelja.

Ispred hotela „Vojvodina“ je prolazila starija žena, koju su ljudi koji često tuda prolazili, već odavno zapazila. Ona je redovno tuda prolazila noseći neke platnene torbe i nekoliko kesa u rukama. Obučena je bila u staru iznošenu odeću, koja je negde bila i pocepana. Poneki put bi od prolaznika zatražila cigaretu ili neki dinar i mahom joj je svako izlazio u susret. Toga dana, koračala je polako, u jednom momentu je zastala i pogledala u gomilu dece kod spomenika. Prešla je na drugu stranu ulice, spustila teret koji je nosila i počela da pleše. Plesala je uz neku muziku koju je verovatno samo ona čula…bili su to pokreti u kojima je nekad bilo virtuoznosti, ali starost je, videlo se, učinila svoje. Posle minut, dva, odjednom je stala, uhvatila se za srce, iskolačila oči i pala na zemlju. Roditelji koji su stajali blizu sa svojom decom, brzo su počeli da ih sklanjaju, kako ne bi gledali, a neki su videli da je vrag odneo šalu i priskočili su da pokušaju da joj pomognu. Hitna pomoć, koju je neko uspeo da pozove, ubrzo je došla, kao i policija, ali ženi nije bilo spasa.

-O, bože! Jadna žena.- reče doktorica , koja je stigla po pozivu, -I da smo bili tu pored nje, ne bismo uspeli da joj pomognemo. Da li je imala neka dokumenta? Kome javiti?

-Otići ćemo na ovu adresu iz lične karte. Nadam se samo da je tamo živela.- reče inspektor,  koji je u međuvremenu došao.

Hitna pomoć je odnela nesrećnu ženu na sudsku medicinu, a policija je krenula na adresu iz lične karte.

 

Stigli su na podbaru, gde je glasila adresa i ušli u dvorište u kojem je živelo nekoliko stanara. Iz jedne prostorije izađe jedna starija žena:

-Dobar dan gospođo. Ja sam inspektor Jovanović. Da li je ovde živela gospođa Marija Gavanski?- upita inspektor.

-Da, živi ovde…zašto ste rekli živela?- upita preplašeno žena.

-Na žalost gospođa je pre sat vremena imala srčani udar. Pala je u centru grada i preminula. Hoćete li nam pokazati njen stan?

Žena stisnu rukom usta, tiho kriknu i reče: -Da, evo, ovaj odmah pored..mi ovde ništa ne zaključavamo sem kapije noću. Uđite. Inspektor je ušao sa dvojicom policajaca i sa vrata ih je dočekao nered, razbacane stvari svuda po podu, prljavštine je bilo i u maloj, improvizovanoj kuhinji. U sobi je bilo odeće i neke starudije, a po zidovima je bilo okačeno nekoliko slika. Inspektor pogleda dve slike na kojima je bila porodica, otac majka i dva dečaka starosti oko 7 godina. I onda je video dve slike koje su ga privukle. Na njima je bila lepa žena u odeći balerine i na drugoj ona gde drži neku plaketu, na tribini pozorišta, a pored nje njena porodica i neki zvaničnik.

-Sad sam se setio odakle mi je to ime poznato!- reče naglas inspektor.

-Šta ste rekli, inspektore?- upita jedan od policajaca.

-Ova žena, koja je umrla, ona je nekad bila velika i poznata balerina. A, onda je odjednom nestala…posle tragedije.- reče i pogleda u slike njene porodice.

 

Više od pedeset godina ranije, Marija je bila devojka koja je odrasla u jednoj staroj novosadskoj porodici. Otac joj je bio advokat, a majka glumica. Marija je od malih nogu zavolela pozorište i muziku. Kako je odrastala, njena želja da spoji te dve ljubavi je bila sve veća. Uz majčinu saglasnost, upisala je baletsku školu, iako je otac maštao, kad već nije imao sina, da ona nastavi njegovim stopama. Balet joj je jako dobro išao i brzo je dobila neke manje uloge u predstavama u pozorištu, a posle par godina postala je i prima-balerina. Na nekoj dodeli nagrada, svečanosti koja je upriličena povodom toga, upoznala je i jednog stasitog crnokosog muškarca kome su predviđali veliku budućnost u svetu politike. I u svom velikom preduzeću su mu prognozirali uspešnu karijeru.

-Marija! Ovo je Jovan Gavanski. Želeo je da te upozna. Samo da te upozorim, veliki je laskavac! -reče joj jedan od čelnika iz pozorišta.

I Marija i Jovan su već posle prvog pogleda jedno u drugog, osetili nešto, shvativši da su jedno za drugo. Od tog trenutka njihova ljubav je počela. Viđali su se kad god su mogli da se usklade sa svojim obavezama, a Marija, ako je išla negde na gostovanje sa pozorištem, Jovan je gledao da ide sa njom.

Nepunu godinu kasnije, Marija je ostala u drugom stanju i oni su odmah rešili da svoju ljubav krunišu brakom i venčali su se.

-Gospodine Jovane! Čestitam! Dobili ste dva dečkića, momčine.- reče babica koja je izašla iz porođajne sale i obradovala Jovana koji je čekao u čekaonici.

-Blizanci! Pa to je... Kako je Marija?- upita on babicu.

-Dobro su svi, deca su potpuno zdrava, nisu majku puno namučili. Idite sad, sutra možete da ih obiđete.

Jovan se, prepun sreće, okrenu i ode da proslavi sa rodbinom i prijateljima veliki događaj. Deca su od rođenja odrastala okružena ljubavi, ali pošto su svi u porodici bili puni obaveza, a bili su imućni, angažovali su bedinerku koja je najviše vodila brigu oko njih. Kada god su imali vremena, Marija i Jovan su svoju decu gledali da vode negde, ili na izlet leti, i u proleće, ili na neka duža putovanja kad su bili više slobodni.

-Jovane! Na jesen Milan i Stevan kreću u školu. Gde ćemo da ih upišemo? – upita Marija, kada su seli da ručaju.

-Mislim da je najbolje tu kod nas u „Žarko Zrenjanin“. Blizu je, a i dobra je škola.- odgovori on.

-Kako hoćeš. U pravu si. Nego, jel idemo na leto na more? Klinci će se obradovati, a i jedva čekaju.

-Obećao sam i ispuniću. Hoćeš da idemo u Istru, ili Crnu goru?

-Idemo u Crnu goru. Još nisam bila tamo.

-Onda je dogovoreno. Taman će mi i kola stići…rekli su do Maja isporuka.

Početkom maja, Jovanu je stigao auto, Pežo, koji je preko svojih političkih veza uspeo da dobije. Mesec dana ranije, decu su upisali u školu i sad se samo čekalo leto i odlazak na more.

Sredinom Jula, porodica je počela sa pakovanjem, klinci su bili nestrpljivi, a Jovan i Marija su se smejali njihovoj nervozi. Uveče su završili sa pakovanjem i ujutro kreću za Crnu goru.

-Hajde na spavanje. Rano ustajemo i polazak.- reče Jovan, dok ih je pokrivao u krevetu.

-Važi tata.- rekoše obojica u isti glas i on ugasi svetlo u sobi.

 

-nastaviće se-

Komentari

Komentari