Foto: 
autor nepoznat

Marija, volim te (drugi deo)

"Konačno si stigao.", očima mi pokazuje da se smirim.

"Vi se znate?", odmerava me kao carinik.

"Ne, ne znamo se. Gde ti je ta "mučenica" da je probam?", osmehom odbijam njegovu sumnju.

Odmah pored kuhinje je i dnevni boravak. Svima sam poželeo dobro veče i zatim seo na ugaonu. 

Stan je lep. Najveći TV koji sam video u svom životu visio je iznad police sa knjigama. Marija bi povremenom kao leptir na nekoj livadi, letela od kuhinje do nas, noseći razna posluženja. Ponekad bi uhvatio njen pogled na meni. Ponekad i Milošev. 

"Vreme je da krenem.", niko me nije ni čuo. Svi prisutni su bili zauzeti hranom. Ispratio me je Miloš. 

Istuširao sam se i legao. 

Jutro je. Posle ispijanja kafe, krenuo sam u pekaru po hleb. Niste valjda mislili da ja živim od vazduha? Usput sam i cigarete kupio. Kada sam se vratio sačekao me je beli papir ispod ulaznih vrata sa porukom: "Čekam te u 10h na starom mestu. Marija."

Neka toplina je ispunila moje telo. 

Brzo sam krenuo u mali park. Odlučio sam da priznam, da sve što osećam konačno kažem. Posle par minuta vidim je kako dolazi. Ne hoda. Leti svojim anđeoskim krilima. 

"Dođi da te zagrlim.", rekao sam odlučno.

"Mislim da to nije pametno. Ne želim brak da upropastim, izvini.", spuštenim pogledom više je rekla nego rečima.

Potonuo sam. Srušila me. Gledajući njenu kosu kako talasa udaljavajući se, izvadio sam cigaretu i zapalio. 

Okrenuo sam se u suprotonom smeru od stana i krenuo prema Savi. Volim njenu obalu. Volim da sedim pored nje. Svašta je ona preživela. Poštujem je. Bila je pre mene, biće i posle mene. 

Svaki sledeći dan bio je preslikan predhodnom, i tako mesec dana. 

Nisam je ni viđao. Pisao sam neke slogane, pesme. Roman je čekao reči, baš kao i ja nju. 

Probudilo me zvuk razgrtače za sneg. Preko majice oblačim jaknu i silazim do trafike po kafu. 

"Da, trebao bih i kafu da prestanem da pijem", preduhitrio sam i ostavio bez teksta pričljivu tetkicu.

Na ulazu zgrade srećem Mariju. 

"Marija, stani!", potrčao sam za njom.

"U žurbi sam.", rekla je, okrenuvši glavu na drugu stranu. 

Prišao sam i uhvatio je za ruku. Kada se okrenula imao sam šta i da vidim. 

Imala je plavu masnicu na oku.

"Ko ti je ovo uradio?", da postoji merna jedinica za najveći bes, zvala bi se mojim imenom.

"Pala sam i udarila se.", okreće glavu od mene.

"Ovo ti je on uradio? Idem da ga polomim!"

"Nemoj! Molim te.", zagrlila me je i počela da plače. 

"Biće sve u redu.", tešim je.

"Moram da krenem kako ne bi ništa posumljao. Sutra uveče ću ti se javiti, on ide na službeni put u Niš."

"Nemoj da brineš, ti imaš mene!"

Otišla je brišući suze prstima. 

-nastaviće se-

Komentari

Komentari