Foto: 
autor nepoznat

Mehina prodavnica

Mehina kuća bila je smeštena u dnu muslimanskog dela, iznad reke, pored autobuske stanice. U njoj se nalazila jedina prodavnica u selu. Kada je Meho otišao u invalidsku penziju, početkom osamdesetih, ustupio je prizemlje svoje kuće “državi” da u njemu otvori prodavnicu. Zauzvrat je dobio da njegova žena Tahira radi u prodavnici kao prodavac. Meho je do penzije radio u opštini. U jednom periodu je bio i odbornik. Takođe, bio je član mirovnog vijeća u mjesnoj zajednici. Tahira je bila nezaposlena, odnosno domaćica. Imali su dva sina Zijada i Seada koji su tada studirali u Sarajevu. Bili su desetak godina stariji od mene.

Tahira nije imala završenu ni osnovnu školu i prava je nepoznanica kako je njeno zaposlenje papirološki regulisano. Kružila je priča da joj je matičar Trifko prepisao nepostojeću diplomu. Bila je javna tajna da se Trifko time bavio za određenu novčanu nadoknadu. Kako god, Tahira je, manje-više uspešno, radila u prodavnici. Male nabavke je rešavala samostalno, a za velike je uskakao Meho.

U prodavnici su seljani kupovali brašno, šećer kafu, so, stočno brašno…Dolazili su i iz susednih sela. Pošto u selu nije postojala kafana, prodavnica je bila i mesto okupljanja. Većina druženja se zasnivala na pijenju piva ispred prodavnice. I mi deca, svraćali smo posle škole. Kupovali smo smoki, žvake, sok u tetrapaku… “Sedam više sedam jednako ćetrnes’, ćetir a jedan”, računala je Tahira.

U radnji je često dolazilo do nestašice određene robe i to baš pred najavljeno poskupljenje. “Nejma brašna, porućila sam”, govorila je Tahira razočaranim kupcima.

Roba je stizala baš na dan poskupljenja i to je kod seljana budilo sumnju. Počele su da kolaju glasine da Meho prodaje stare zalihe po novim cenama, a razliku uzima sebi. Da bi umirio glasine,  Meho je svake godine posle inventure, od Boška, koji je važio za glavnog domaćina u selu, pozajmljivao novac da bi navodno pokrio manjak koji su mu pronašli. Pare nije vraćao bar pola godine. “Nemam Boškane, veliki su mi manjak našli, dok skupim“, govorio je.

Pozajmljivao je novac i kad je kuću renovirao, krajem osamdesetih.

Kada je Zijad, devedeset prve,  u selo “doćerao” novu mazdu, isti model koji je vozila Lepa Brena u filmu Hajde da se volimo, Meho se pravdao: “ Zaposlio se Zijo u Sarajevu, uzeo kredit pa kupio kola.”

Uredio je Meho sve da bi mogao u starosti da uživa u plodovima svog rada. Sinove iškolovao, kuću renovirao, napravio fontanu i ribnjak… Ali sudbina je htela drugačije. Počeo je rat. Selo je ostalo na srpskoj teritoriji. Kao i drugi stanovnici sela muslimanske nacionalnosti, Meho je morao da napusti kuću. Iselio se sa ženom i sinovima u Nemačku. Prodavnica je po njegovom odlasku opljačkana, a kuća devastirana.

Posle rata stigla je vest da se Meho u prvoj godini izbeglištva  razboleo i ubrzo umro.

Autor Milan Neđić

Komentari

Komentari