Foto: 
John Spade

Metak za vučića

Vučica nije ni sanjala da će mladunče iz njenog prvog okota već nekoliko dana nakon odbijanja od sise krenuti u potragu za hranom. Samostalno, bez pozdrava, krenuo je sam kroz gudure ovdašnjih planina da se probija i njuši sočne tragove.Osmatrao je seoske trošne kolibe i osluškivao onomatopeje jaradi i jaganjaca. Vispren, pogledom odraslog kurjaka, klao je svoje žrtve i ostavljao ih u ropcu da polako umiru. Po prvi put u istoriji desilo da jednoj zveri lovci ne mogu ništa. Pojačana straža i učestale hajke seljana u zaseoku Novi Vir nisu imale nikakvog efekta. Vučić je svoje žrtve davio prvim skokom. Seljaci su uzalud spremali klopku, jer on je uvek napadao u njihovim trenucima odmora. Iste noći umeo je da napadne i po deset jagnjadi. Nije spavao, niti se znojio, uvek budan pred zoru i spreman da napadne, čitavih dvadeset i četiri časa bile su mu otvorene oči. I kada bi odmarao, to bi bio samo privid.

Još uvek nije bio vuk, zreo i snažan, nego vučić, ali lukav i prepreden, sa jakim repom i punim mišićima. Skakao je i na medvede, ovce i jagnjad, ali na čoveka nikad.Pred čovekom, pognuo bi glavu i povukao bi se do sledeće prilike za napad. Čudno je bilo to, da su posle izvesnog vremena njegove žrtve zavolele sopstvenu smrt, pa se dešavalo da jaganjci sami krenu vučiću u susret, nudeći mu vrat i belo telo.

„Ubiti skota koji nam napravio štetu neviđenih razmerabiće blagdan za naše selo. Mnogo smo propatili, više se ne može dalje“, čulo se ispred seoske kafane kako se žali Jole svinjar.

Tako je Novi Vir proglasilo vanredno stanje, jer je u pitanju bila najveća štetočina od kada selo postoji. Angažovan je bio Božo Vučinić, najbolji lovac, rodom iz Pipera, koji je imao najbolje kerove i njegova tajna likvidiranja vučića sastojala se u specijalnom karabinu i posebnoj taktici. Njega su seljani posmatrali kao spasioca. Sve nade su polagali u njega. U pitanju nije bio plaćeni lovac, jer Boži je majka bila rodom iz ovog sela, pa je rodoljublje na kraju odlučilo.

Potraga je trajala nekoliko meseci. Uzalud su bile klopke i zamke; Božo je vučića ubio u danu kada je počelo njegovo konačno sazrevanje, kada je od vučića polako prerastao u vuka. Ubio ga je na spavanju, kada se i sam umorio od svog zverstva i tragova krvi koje je ostavljao za sobom.

Ubijen i ulovljen, sa ranama po celom telu,uvijen u krvavo šatorsko krilo, izgledao je jadno i nemoćno. Svi su sad gledali kako benigno izgledaju njegovi zastrašujući zubi i jaka vilica koja je mesecima kidala seoske jaganjce.

„Ne volimo da ubijamo, ali nije bilo drugog načina da se ovaj slučaj reši. Pobogu, ljudi su počeli da se iseljavaju“, kao da je zapomagao Mile Rekovac, seoski kavgadžija.

Metak kojim je vučić ubijen čuvaju seljani u posebnoj posudi. Natapaju ga rakijom i čuvaju kao muzejski eksponent. U planu je osnivanje seoskog turizma, a prava poslastica za turiste biće metak koji je napravio čudo.

Iza proplanaka selo tone u dubok i miran san, a u dnu prtine leži vučica i nosi svoj drugi okot. Iz legla kao da se nazire bezbroj vučića čije vreme tek dolazi.

Ivan Novčić

Komentari

Komentari