Foto: 
Tama66

Metanoja Anno Domini (deo VI)

- Zašto nisi prokomentarisao ova dva stola? - upitah ga.

- Oprosti! Zamislio sam se. A i želeo sam da me upitaš, nebitno zašto, jer kasnije će ti sve biti jasno iako sada ništa nije, zar ne? Ovaj uglađeni što jede, bio je vlasnik nekih velikih korporacija, kao i jedan od političkih moćnika. Zvali su ga Biznis-Kralj. Bezdušni kapitalista i izrabljivač. Ljude je koristio i tretirao kao stoku. Mnoge porodice završavale su na ulici ili umirale od gladi, a nije malo ni onih koji su izvršavali samoubistva u svojim bezizlaznim materijalnim okolnostima, zahvaljujući njegovoj torturi i nezasitoj gladi za sticanjem kapitala i njegovom robovlasničkom, nehumanom, tlačiteljskom, ljigavom i poltronskom karakteru. I toliko je bio ogrezao u bezobzirnost, nečovečnost i zločin koji je činio sa svojim i zbog svog bogatstva, da su ga na kraju i one najvernije, najsitnije i najljigavije, njegove ulizice, izdale. Žena je njegova ljubavnica, karakterno identična njemu, koja je, kao njegov najbliži saradnik, saučestvovala u svemu što je činio. Bio ju je glas da je bila sa više muškaraca nego ijedna žena ikada, kao i da je, koristeći svoju moć, priređivala najgnusnije i najbrutalnije seksualne spektakle, da bi priuštila sebi zadovoljenje svojih ekstremnih, nezajažljivih, sladostrasnih horor perverzija u kojima je katkad bivalo i smrtnih slučajeva nekih siromašnih žrtava, koji bi se brzo i lako zataškali. Shodno takvom karakteru, čudno je da je ostala sa njim, pa što se toga tiče, za nju stoji ista priča kao i za Musolinijevu Klaretu Petači, za koju nije dokazano da li je zbilja želela da bude streljana zajedno sa njim ili nije imala izbora i načina da se izvuče. -

Posmatrao sam tog masnog crva kako guta hranu i njegovu bednu drolju, sada nemoćne i ostavljene na milost i nemilost bilo kome, i dok me je gnev preplavljivao, već sam se uživeo u ulogu njihovog egzekutora, smišljajući načine na koje ću ih podvrgnuti torturi i kažnjavanju u ime svih tih nevino nastradalih njihovih žrtava, kao i u ime čitavog ljudskog roda. No, odjedanput me je Sveštenik snažno zgrabio za rame, privukavši me k sebi:

- Smiri se! Polako! Osećam šta osećaš! Obuzdaj svoj gnev! Pa iako si ti dobar a oni zli, ipak ga obuzdaj! I budi strpljiv! Znaš da je strpljenje jedna od najvažnijih mudrosti. A niko nikuda neće pobeći! Niko nikada i nije! Svako će platiti šta treba da plati! I kazna ne juri one koji su je zaslužili, već oni jure nju, nesvesni da to čine! Jer, savest je ta koja ih odvodi do njihovih giljotina i vešala! Sami su sebi sudije ali ne i dželati! Zato im savest ostavlja samo jedan jedini put, jednu jedinu stazu poškropljenu krvlju, stazu do njihovih stratišta! -

Iskonski moćno su mi zazvučale Sveštenikove reči i bio je u pravu, no ipak mi nije polazilo za rukom da obuzdam gnev, ali mi najedanput pažnju privuče Stari Indus, i gnev iščeznu. Počeh da osećam da zaista živim trenutak. Posmatram Starca i Dečaka dok prošlost i budućnost iščezavaju u nekoj nepoznatoj dimenziji da tamo sačekaju, dok blaženost što me ispunjava ne odluči da je prošao trenutak u kojem osećam da ga živim punim životom i celim svojim bićem. Starac i Dečak me posmatraju. I ja posmatram njih. Da li je Dečak unuk a Starac deda, ne znam, ni oni ne znaju. Ni njih dvojica to ne znaju. Pitao sam ih i rekli su: Ne znamo.

Ili je Dečak Starac kad je bio mlad, a Starac Dečak u budućnosti, to ja ne znam, niti je to sada važno. Tako se nekako spokojno gledaju kao da su povezani, i ćute jer im je sve jasno među njima. Dečak postavlja pitanja, Starac odgovara mudro. Ali Dečak ne pita Starca, niti Starac odgovara Dečaku, nego Dečak pita ono što treba da bude upitano, a Starac govori ono što je moralo, i što treba i mora biti izgovoreno, čuveno, zabeleženo. Savršeno! Volšebno!

- Nisi mi ispričao još o Indusu i Dečaku! Upitah, ali je Sveštenik već bio zaustio:

- Sa Starcem i Dečakom je drukčije jer za njih ovo kretanje u beskonačnom prostoru gubi svaki smisao; za njih se kretanje ovo u apsolutnom prostoru ne razlikuje od mirovanja i kao besciljno jurenje ništavnost je i nedostatak krajnje svrhe - reče Sveštenik. U tom trenutku Indus i Dečak počeše tiho i ujednačeno da izgovaraju:

- Jaya narasimha sri narasimha - jaya jaya narasimhadeva - praladesa jaya padma - mukha padma bhrnga…

Tog trenutka sveštenik je lagano i staloženo, maltene odlevitirao do stola za kojim su tri ćelava čoveka igrala karte i vratio se sa jednim špilom, pružajući mi ga:

- Izvuci tri karte! - rekao je. Pogledao sam ga podsmešljivo.

- Nije trik, a niti je šala! Izvuci! - ponovio je. Izvukao sam. Bile su to tri sedmice. Nije me iznenadilo. Taj broj me prati ceo život. Da li jedna, da li tri, stalno mi se u svemu pojavljuju i ponavljaju. Ali tog trenutka mi “bljesnu” i pogledah u Sveštenika očekujući odgovor. Ćutao je.

- Zašto mi nisi rekao? I zašto si o svim ovim ljudima govorio u prošlom vremenu?

- Šta ti nisam rekao?

-Da li je ovo poslednja faza života u vidu nekakvog prelaznog stadijuma snevanja pred gašenje i konačnu smrt?

-Šta ti nisam rekao? Šta ti je to “bljesnulo” u svesti?

- Sedam vagona; nisam ih video a znao sam da ih je sedam. Sedam stepenika. Znao sam da ih je toliko pre nego sam se popeo uz njih. I sedam stolova u ovom vagonu. –

- I to je sve? - upita Sveštenik.

- Ne, nije to sve, Svešteniče. Prvi sto “Žena u crnom” čija su deca izgorela u požaru i koja su joj oduzeta zbog nedostatka potrebne pažnje, Lenjost – Belfegor. Drugi sto Žandar, alkoholičar koji je u pijanom stanju upucao demonstranta, Proždrljivost i pijanstvo – Belzebub. Treći sto Spiritualistkinja, Oholost – Lucifer. Četvrti sto Robijaši, Zavist – Levijatan. Peti sto Biznis-Kralj, Pohlepa – Mamon. I njegova prokleta drolja Požuda – Abadon. To je šest. I sedmi sto, Svešteniče? Sedmi je moj i tvoj, tačnije samo Moj, Gnev – Satana. Sedam prinčeva pakla, zar ne, Svešteniče? Sedam smrtnih grehova!

I mi smo svi mrtvi, ili na putu da to budemo, ma kako se to manifestovalo i ma šta značilo, nije li tako, Svešteniče?!

 

Nastaviće se…

Igor Rajović

Komentari

Komentari