Foto: 
Plakat filma "Mi nismo anđeli"

Mi nismo anđeli

Sve je počelo onog vrelog junskog popodneva kada smo Žabac, Šekspir i ja ostali bukvalno bez ijednog prebijenog cvonjka u džepu. A što je za nas – prokurčeni šupljoglavi trio La Kampanela, što nam je u jednom svom naročito ushićenom trenutku prilepio moj večito narogušeni otac, pa nas otad u stopu prati i ostaće nam za vekove vekova – dakle što je nas, koji na tako nešto nismo naučili, bilo ravno tragediji.

Gde baš sad da budemo švorc? – šizeli smo iz sve snage. – Baš sad kada je kraj školske godine i kada nam se ludački ide u bioskop, da i mi končno odgledamo Mi nismo anđeli sa Nikolom Kojom, Zoranom Cvijanovićem i Brankom Katić u glavnim ulogama?

Taj film je i poslednji kulov u gradu već odgledao. Ali mi volimo da se pravimo pametni, mi smo, kao i obično, čekali da prođu gužve pa da onda opušteno ušetamo u bioskop kao oslobodioci. A sad, kao u inat, nemamo ni prebijene banke. A, navraga, gde god promolimo nosine, u školi i u kraju naročito, svi prosipaju fore iz filma kao iz rukava i smeju se kao blesavi, a mi, pošto nam nema druge, ćutimo i slušamo i sležemo ramenima kao poslednje budale.

Jaka stvar otići u bioskop.

Kako za koga, ispostavilo se.

Nije sramota nemati novac, u svetu kakav nam je dat, kao što su nam dati i nos i oči, i darovi bližih i daljih predaka koje nosimo u genima, imati i nemati je relativna stvar, danas imaš, sutra nemaš, danas imaš malo manje, sutra imaš još manje, prekosutra imaš koliko da ne crkneš gladan, a ponekad imaš i za štek, i tako to, sve u krug. Sramota je biti nepošten, sramota je biti kvarnić, sramota je varati ljude i činiti zlo, tako su nas od malena učili i u kući i u školi i mi smo to kao bajagi utuvili u glavu kao Oče naš, a u stvari, kao i sva druga džvankanja, na jedno uvo bi nam ušlo, a na drugo izašlo.

Ipak, nismo pravili nikakva sranja kakva obično prave gradski mangupčići, pa da posle imamo problem sa zakonom. A sve drugo je dolazilo u obzir. Kada imaš osamnaest godina, obično se kaže da ne znaš ni ko ti glavu nosi, a pri tom još i misliš da si faca i po, niko lepši od tebe, niko od tebe pametniji, niko važniji; svašta ti se mota po glavi, ne pitaš za cenu i na sve pristaješ; krv vri u tebi dvadeset šest sati dnevno, i slepo se držiš samo onoga što si tog trenutka naumio. A naumio si, primerice, da ideš u bioskop da gledaš Mi nismo anđeli i nema te sile koja će te od toga odvratiti, pa taman se čitav svet izvrnuo naopako pred tvojim sluđenim očima.

Još da zlo bude veće, sva trojica smo bili pod kaznom. Surovim roditeljskim zakidanjem na džeparcu što nam je neuporedivo teže padalo od svakih batina. Jer upravo smo sva trojica bili dobili ukor razrednog starešine zbog neopravdanih izostanaka. Svakog proleća sa nama je bila ista pesma: bežali bismo sa časova i kada je trebalo i kada nije trebalo, dovoljno je da neko od nas proviri kroz prozor sa hodnika ili iz učionice i ugleda napolju koga već treba, i znalo se šta sledi. I da se sad pojavimo roditeljima na oči sa pričom da nam se ide u bioskop, bila bi nam produžena  kazna za još nedelju dana u najboljem slučaju, ako ne bismo zaradili i koju šljagu iza ušiju. A onaj moj prdonja Obrad ima ručerdu, bože sačuvaj, kao da je kovač a ne mastiljara u opštini.

Morali smo, dakle, da se oslonimo na vlastite snage. Use i u svoje kljuse, što se kaže. Da smislimo nešto, manje ili više pametno, samo da nekako dođemo do para za bioskop.

Sedeli smo na klupici ispred moje zgrade i dumali šta ćemo i kako ćemo. Svako je imao neku ideju, ne baš naročito sjajnu, ispostavilo se, ali je na kraju, u nedostatku boljeg, ipak prihvaćen moj predlog,  odnosno plan. Izložio sam ga što sam razboritije mogao. 

Onomad sam na početku Ugrinovačke slučajno primetio nešto što bi nas moglo zanimati. Švrljao sam tuda sa malom Aleksandrom iz trećeg tri. – Dobro, Žabac, i besumučno joj se upucavao po ko uzna koji put već. – I kod onog autobuskog stajališta odakle se skreće ka novom tržnjaku, znate onom gde je nedavno otvorena prodavnica ploča. – Ok, nosača zvuka, ako tako hoćete. – Dakle tu sam uočio jednu otmenu, poveću dvospratnicu malo povučenu od ulice, sa upadljivo lepim i brižljivo uređenim vrtom. Ništa neobično, reći ćete, u Zemunu stvarno nema šta nema, ali sad evo imamo i DOM MOLITVE! Otkud se tu stvorio, stvarno pojma nemam, a nije ni važno. – Šta je sad? Šta se krstite? – To zdanje, spolja gledano, nije ni nalik na crkvu, još manje na manastir, a, kažem vam, ipak je reč o bogomolji. S čela ima veliki krst prilepljen za fasadu, koji svetli noću i vidi se izdaleka, a iznad njega velikim neonskim slovima pisalo je: „H.Z.I.S.“ (Hrišćanska zajednica Isusovog srca). Na kapiji ugledao plakat na kojem je stajalo da H.Z.I.S. poziva sve zainteresovane da čuju iskonsku nepatvorenu reč Božju pravo iz Isusovog srca, da dođu u četvrtak u šest popodne na tribinu O duhovnosti danas u svetlu Isusovog učenja. ULAZ JE SLOBODAN – pisalo je na kraju, debelim slovima, a svi posetioci dobiće na poklon Bibliju, fototipsko izdanje sa kožnim povezom.

– I u tome je poenta ove priče, šta se mrštite? Odemo tamo, iskuliramo tih sat, najviše sat i po, uzmemo Biblije i utopimo ih kod preprodavaca knjiga na Zemunskom keju, i eto nam lova za bioskop.

Potrefilo se ne može biti bolje, bio je četvrtak, ionako nemamo pametnija posla, zašto onda ne bismo okušali sreću? Neće nam pasti kruna s glave ako odslušamo tamo neko dosadno predavanje; kao da je ono što slušamo u školi zabavnije, ovde bar neće da nas propituju i da nam dele ocene.

Žabac se prisetio kako je nedavno video da je jedan čilager od preprodavaca na keju dobio čitavih dvesta dindži za neku raskupusanu knjižurdu, može biti da je baš reč o Bibliji, i nikakvih nedoumica više nije bilo. Požurili smo da ne okasnimo. Tri stanice busom, onako apa-drapa, nije bilo vremena za presvalačenje i doterivanje. 

Na svu sreću, stigli smo pred sâm početak tribine.

Nevelika sala Molitvenog doma, u kojoj je bilo mesta za najviše tridesetak duša, bila je poluprazna. Stidljivo smo se ušunjali i seli u treći red, bliže vratima za svaki slučaj. Niko od nas trojice nikada nije bio na ovakvom mestu, ni u crkvu nismo išli, osim, što se kaže, pod moranje, ako je krštenje ili venčanje nekoga iz bliže familije u pitanju.

Tribina je počela zajedničkom molitvom. Svi su mrmljali nešto sebi u bradu pa smo i mi. Ne lezi vraže, u našem vidnom polju ne beše nikoga nalik na popa, to jest u svešteničkoj odori. Ovde nešto debelo nije u redu! Ovde nisu čista posla, pomislio sam. Nikako se to nije uklapalo u moju šturu predstavu o lučonošama Isusovog učenja. Potom nam se obratila jedna ozbiljna dama, figurom i likom nalik na Meril Strip. Ona nam je ljubazno predstavila goste, učesnike tribine, trojicu njih sa do zla boga komplikovanim i, nama potpuno neobaveštenim o tim stvarima, krajnje nerazumljivim titulama, položajima i zvanjima. Pa jedan od njih ustade i nakašlja se, usledila je beseda bez kraja i konca, svakakve trice i kučine o padu u greh, iskupljenju i pokajanju ljudskog roda, i slava Tebi o Bože po hiljadu i jedan put, pa se onda na njegove hvalospeve Gospodu nadovezaše i ostali pa i oni navališe da sipaju tirade o Hristu spasitelju i izbavitelju, kao da ih je sve jedna majka rodila. Smor do smora. Upinjali su se iz petnih žila da zasene jedan drugog tobožnjim spoznajama i prozrenjem najviših istina i tajni ovoga i onoga sveta, časteći nas kanonadama mudroserina i citatima iz svih mogućih i nemogućih svetih knjiga. Pritom, delili su nam svoje blesave osmehe kao da bez te blagodati od Hristovog učenja ne bi bilo ništa.

Ali, šta je tu je, pomislio sam. Tako nam i treba kad nismo mogli da smislimo ništa pametnije.

– Pravi popovi su sto puta bolji od ovih – došapnuo mi je Šekspir – Ne dave ni blizu kao ovi.

Švrljao sam pogledom po sali, da nekako ubijem dosadu – i onda me je najednom udario grom!

Ona se pre par meseci doselila u naš kraj. Živela je u zgradi preko puta tržnjaka, i na tom potezu sam je više puta sreo, odnosno video u prolazu. Niko od nas je nije poznavao, nismo znali ni kako se zove ni odakle je došla, a svi smo se ložili na nju kao budale, od prvog dana kada se pojavila. Kako i ne bi? Izgledala je vraški lepo, kao otelotvoreni anđeo ljubavi. Sa onim dugim vižljastim nogama i đavolski drskim držanjem, i bljeskom njenih krupnih nasmejanih očiju, sve nas je očarala. Njene grudi su tako lepo podrhtavale ispod onih tananih majica, košuljica i haljinica koje su joj stajale kao salivene,  izazovno, kao da traže nevolju.

Kad god bi mi se našla u vidnom polju, podišli bi me žmarci i pena bi mi pošla na usta, da ne kažem nešto drugo. Mogla je imati dvadest, najviše dvadeset jednu-dve godine.

Čarobna, nestvarna, neodoljiva i neuhvatljiva, tako sam je ja doživeo. Maštao sam o njoj. Zamišljao je obnaženu. Video sebe u ulozi Tiće Arsića koji u onoj limunadi od filma spasava Nedu Arnerić od napasnika, a posle smo se moja Neda i ja skrasili jedno na drugom baš kao i njih dvoje, samo što je naš film bio kudikamo lepši i uzbudljiviji. Sve je vrcalo od strasti, hirova puti, sladostrašća i požude (i ne bi bilo preporučljivo za gledanje za mlađe od  šesnaest godina). 

Sedela je u petom redu, sa nekim tipom nešto starijim od nas, i po njegovoj tunjavoj faci i tupavom pogledu, zaključio sam da je i on ovde pao sa Marsa isto kao i mi. Stalno sam se okretao u njihovom pravcu i piljio u nju kao hipnotisan. U jednom trenutku su nam se pogledi sreli i ona mi se osmehnula tako toplo i nežno  da sam se u momentu preznojio od ushićenja. Onda sam odbrojao do sto i okrenuo se ponovo, dočekao me je isti onaj osmeh iz njenih prelepih očiju. Šlic mi je onda najednom postao tesan i ja više nisam znao šta da radim.

Taj njen zov bio je jači od mene – okrenuo sam se ponovo i opet se ponovilo isto, s tim što mi je onda srce najednom ludački zalupalo i došlo je do eksplozije u mojim pantalonama. Na svu sreću niko ništa nije primetio. Ali opasnost mi je i dalje visila nad glavom: bukvalno sam premro od straha da se ne pojavi fleka na nezgodnom mestu.  Bio bi to blam veka – prolazilo mi je kroz glavu. Ali, blagosloven da si, Gospode, ipak nije. Jedva dočekavši da one sveznalice za govornicom konačno zavežu, stao sam u red između Žapca i Šekspira i dobio zasluženu nagradu za strpljenje – Bibliju.

Bogme sam je i zaslužio (Bibliju, ne fleku na nezgodnom mestu!) – rekoh sebi pošto mi ju je dostojanstveno uručila ona Meril Srip, rekavši mi: 

– Dođite nam opet.

– Hoću, gospođo, svakako – rekao sam i klimnuo glavom. 

Kada smo sva trojica izašli napolje, stadosmo na čas. Šekspir je imao ideju kako da preprečimo i da brzom brzinom izbijemo do keja, a da ne čekamo bus – ali ona moja fam fatal  opet  se našla u mom vidokrugu. 

I dalje je bila sa onim svojim klipetom. Nešto mu je govorila, rekao bih u poverenju, i ja u magnovenju opet uhvatih njen pogled. Činilo mi se kao da je znala šta mi se dogodilo, pa mi se sad izvinjava. U trenutku mi je došlo bezmalo da zaplačem od stida. Smeškala mi se, kao da hoće da me ohrabri, i nju kao da je to zabavljalo, a ja nisam znao zašto to radi. A nisam ni imao ideju kako da to saznam.

No, dok sam se ja premišljao, nje nestade. I njoj se izgleda nekud žurilo. I mi onda pođosmo svojim putem. Onom Šekspirovom prečicom. Ali ja i dalje nisam imao mira. Zapravo, ona mi nije dala mira.

Nije valjda luda da se praši sa onim mamlazom? Ne, to naprosto ne može biti istina,  mislio sam. To bi bilo protivno svakoj logici, svim i božjim i ljudskim i prirodnim i društvenim zakonima – mora da joj je neki rođak. Bliži ili dalji, svejedno.

Na keju smo zatekli samo jednog preprodavca knjiga. I to, za nevolju, nekog odrpanog bradonju, klošara, orah iz ruke da mu ne uzmeš. Ali dobro, pošto nam je frka, zanemarićemo činjenicu s kim imamo posla, bitno je doći do love, zato smo i došli, bez love se ne može u bioskop.

A on, taj klošar, ta džukela od čoveka, mamicu mu njegovu,  tako nam se slatko iskezio u brk kad smo mu pokazali šta nudimo, da mi je došlo da mu polupam i ono malo jada što mu je štrčalo iz čeljusti.

– Nosite to u starački dom na Bežanijsku kosu! – reče i zacereka se sipljivo kao da mu kroz oba plućna krila svira košava. – Možda za ta govna dobijete po lilihip...

– Pu, mamu mu njegovu klošarsku! Da mu mamu klošarsku! – psovali smo ga kao budale. A stvarno smo ispali budale. Spičkali smo toliko vremena ni za šta... 

I pošto je, kao što se da zaključiti, naša misija doživela totalni fijasko, vratili smo se u kraj kao popišani, i bez mnogo reči otišli svako svojoj kući. Noseći Bibliju pod miškom kao ratni plen.

Vrede li tri Biblije kao tri karte za bioskop? pitao sam se te noći pošto nisam mogao da zaspim. Vrede li tri  Biblije u kožnom povezu kao tri najobičnije karte za bioskop? Vredeli li tri Biblije u kožnom povezu, fototipsko izdanje, kao tri pišljive karte za bioskop? Vrede li tri smrdljive Biblije kao tri jebene karte za bioskop?...

Anđele smo odgledali tri dana kasnije, u subotu uveče, možete misliti sa kakvim zadovoljstvom. I to zahvaljujući Šekspirovom starijem bratu Prci.

Njega smo inače redovno gledali kad god „Zemun“ igra kod kuće, zvali smo ga Zidan, bio je dobar napadač, zabijao je golove i iz mogućih i iz nemogućih situacija. Naveliko se pričalo i da „Zvezda“ hoće da ga pazari u narednom prelaznom roku, da je to, takoreći, već svršena stvar (od toga, naravno, nije bilo ništa, karijeru je i završio tu gde ju je i započeo, i sad radi kao ambiciozni trener podmladka).

Prca je pljunuo Šekspiru neku lovu, onako bratski, sasvim dovoljno da se počastimo bioskopom, a ostalo nam je i za pivce „Kod konja“ nakon filma. Hvala mu do neba, zbilja smo to veče imali potpun ugođaj. Još da smo usput i skratili neke pičiće, gde bi nam bio kraj.

 

Odlomak iz romana „Vrata podzemnih voda”

Komentari

Komentari